Svijetle sjene

Izložba Nade Orel Muzej sjena, Dom HDLU, Zagreb, svibanj-lipanj 2001.

Svijetle sjene

Sjene ne nose tradicionalne priče ili izmišljene zgode, dakle, radnju, nego esencijalno svjedoče o čovjeku i njegovim pojavnim oblicima: u stavu i pozi, gesti i kretanju, u odnosu s drugima: čovjekom i ljudima, životinjom i predmetom; u osami, društvu i zajedništvu

Ono što ljudi nazivaju sjenom tijela, nije sjena tijela, nego tijelo dušino. Oscar Wilde, Ribar i njegova duša (Mladi kralj i druge pripovijesti, Zagreb, 1920)

Izražajnost sjene umjetnost je otkrila odavno, a neke su je vrste uzele za svoj medij. Tako indonezijsko tradicionalno kazalište vajong igrom fantastičnih sjena predstavlja mitove i legende, a tursko karagös, karakterom slično talijanskoj comedia dell'arte, igrom sjena grotesknih tipova pučke humorističke igrokaze. Taj se tip kazališta proširio islamskim svijetom, gdje se zazire od pojsve živa čovjeka i dospio do Bosne, te se tamo održao do Prvoga svjetskog rata. U Europi se od 17. stoljeća sjenom izražava portretna minijatura i kao žanr dobiva u 18. stoljeću ime silueta po štedljivcu i škrcu ministru financija Etienneu de Silhouetteu. Imenom se upućuje na izražajnu škrtost nasuprot kolorizmu minijature rokokoa. U 19. stoljeću, u razdoblju bidermajera, silueta se javlja i u karikaturi, različitim žanr prizorima, u ornamentu (biljnih i životinjskih motiva) — u ilustraciji uopće, a slikari A. F. E. Menzel, O. P. Runge i Moritz Schwind uzdižu je do elitne razine.

Između naracije i stilizacije

I orijentalna i okcidentalna umjetnost rabe i razvijaju osebujno svojstvo siluete da izvijesti o realnosti i proizvede učinak irealnoga, da — drugim riječima, posreduje i aluziju i iluziju. Obje računaju s deskriptivnim i mimetskim potencijalom konture, potvrđuju ga obilježavanjem karaktera i tipa, a europska portretna umjetnost i osobnosti pojedinca. U toj težnji naglašavanju, pa i pretjerivanju, postižu grotesknost i karikaturalnost, fantastičnost i začudnost. Prikazi zbivanja i događaja, koji su zapravo animacija sjene, iskazuju njezine mogućnosti predstavljanja pokreta, dok se statični prikazi situacija izražavaju aranžiranom kompozicijom, ponekad arabeskne precioznosti. Siluetarna umjetnost postojano balansira između naracije i stilizacije; ponekad je posrijedi stilizirana naracija, ponekad narativna stilizacija. Uvijek je to igra oprekama koje su u biti tog medija: obris i ispuna, razigran crtež i gluha ploha, tamno prikazanoga i svjetlećeg zaslona (ili svijetlo pozadine). Tu nema nijansiranja ni detaljiranja; sve je usmjereno ekspresiji iskaza, koji zna prijeći u nadrealno i ezoterično.

Izazovu sjene Nada Orel (1939) potpala je odavno i odgovorila mu u svom izvornom mediju — fotografiji, i načinom svojstvenu njezinu habitusu — eksperimentom. Riječju: odmakom od tradicije i inovacijom. Njezine sjene nisu, kao što je to uglavnom uvriježeno, tamne nego svijetle, često poput rendgenskih snimaka bogato uslojenih nijansi sivoga; obrisi im nisu uvijek tvrdi, oštro rezani, nego razlivenih, zamućenih, razlistanih rubova; postavljene na jednoznačno tamnu pozadinu, prosvijetljene i poluprozirne, one gotovo zrače i isijavaju. Te sjene ne nose tradicionalne priče ili izmišljene zgode, dakle, radnju, nego esencijalno svjedoče o čovjeku i njegovim pojavnim oblicima: u stavu i pozi, gesti i kretanju, u odnosu s drugima: čovjekom i ljudima, životinjom i predmetom; u osami, društvu i zajedništvu: u raspoloženjima i ugođajima, napokon, i možda najvažnije, o njegovim individualnim, karakternim, riječju: portretnim obilježjima.

Obljeskivanje sjena

Prvim serijama sjena Nada Orel počinje ispitivati dokumentarne i estetske mogućnosti fotograma: otiska-zapisa tijela na fotopapiru, bez posredništva fotoaparata, odnosno filma, osvjetljena tek blicom i oblikovana neposrednim kemijskim postupkom. I djelo/jednodnevni dnevnik umjetnice Edit Merle Jugović (1968) i oca fotografa Alojza Orela (1970) slijed je zaustavljenih trenutaka pokreta i stavova karakterističnih za izrazite osobnosti modela. Ubrzo pokret postaje glavnom preokupacijom Nade Orel, najprije spontani, pa stilizirani, potom aranžirani i režirani. Poput indonezijskoga dalana i turskog manipulatora i ona animira model, koji je ovdje živ čovjek, a ne izrezana šablona, pa u njezinoj režiji aktivno sudjeluje. Animacija je to uzbudljivija kada je posrijedi sudionik kojem je umijeće pokreta i kretanja profesija, kao što je to u pantomimičara, glumaca, plesača, manekena i modela. Cilj je kreacija i fiksiranje optimalnog izraza, vrhunca i kristalizacije posebnosti, koji se kao vrijednost čuva zatrajno — za muzej — kao što je to Nadi Orel sinulo kada je 1978. objesnula Fahru Konjhodžića. Ideja o muzeju sjena pridala je njezinu artističkom istraživanju kulturno-povijesnu dimenziju i relevanciju. Uz bezimene aktere njezina pozornost kao da se sve više usmjeruje protagonistima što nose duh vremena, društva i kulture; riječju: osobama od imena i djela, položaja i ugleda. Ona ih poziva pred svoj papir i bljeskalicu da se prezentiraju ponekad kako znaju i umiju, ponekad kako ih ona postavi; same, u dijalogu, grupnoj slici ili prizoru.

Opsesija muzejom raste od devedesetih. Akcijom Vaša sjena za budućnost od 1991. do 1995. Nada Orel utvrđuje — dopunjuje i obogaćuje — njegov inventar, a izložbom Muzej sjena u svibnju i lipnju 21. u Domu HDLU na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu predstavlja svoj životni projekt kao otjelotvoreno, iako ne i dovršeno, točnije, i u duhu te umjetnice — otvoreno djelo.

Što to poručuje Nada Orel?

Muzej predstavlja razdoblje od tridesetak proteklih godina osobama koje su ga obilježile svojom individualnošću; osobna je interpretacija nečega što se uopćeno i ne baš precizno može nazvati duhom epohe. Panoptikum Nade Orel u njegovoj punoći i raskoši poruka i značenja razastire i poentirano tumači inteligentna i kreativna postava arhitekta Marija Beusana. Velik kružni tok glavnog izložbenog prostora Meštrovićeva paviljona — još u, dezolatnom, ponižavajućem postojećem stanju kako je predan umjetnicima — Beusan poima kao beskonačan, tekući prostor koji navodi na ponovni i ponovni obilazak, a izložbu nudi kao kružnu panoramu u kojoj se svakome prepušta da joj pronađe početak i kraj. No panorama je dramatizirana: u jednom dijelu pokazuju se eksponati soliterno, lebdeći iza izvora svjetla što ih prosvjetljava i iznosi svu kakvoću fotograma-psihograma; u drugom dijelu eksponati tvore zbijene grupe i kontinuirane frizove, sačinjene logikom začudne koreografije. U prirodnoj veličini protagonisti se obraćaju motritelju licem u lice, ponekad ga širokom gestom pozivaju u krug igre koju izvode. Na jednom mjestu, kao u programu kojim se navode odgovorni za predstavu, još su jedanput sabrani i okupljeni portretima. Nada Orel i Mario Beusan ističu upravo glumce, za razliku od kazališta gdje su oni u programima iza manipulatora i aranžera. I prigodna improvizirana radionica-fotolaboratorij poziva posjetitelja da se uključi u zajedništvo i projekt pohranom svoje sjene, a ritual im ljubazno u katalogu objašnjava Branka Hlevnjak, koja zorno i svježe, na sebi svojstven način, predstavlja projekt, prijedlog i izazov Nade Orel.

Što to poručuje Nada Orel? Ponajprije upućuje na važnost individue u povijesti, potom na nalog što ga doba zadaje kreativnom umu i obvezi da ga ispuni. Predstavlja svoje mogućnosti, razvijene u tišini, marom i sudioništvom, a podjednako i svoje poimanje angažmana, potvrđeno i u drugim medijima i drukčijim poticajima. To što Nada Orel jedan, ma kako subjektivno mišljen i domišljen muzej napućuje sjenama-siluetama stvarnih ljudi, nije samo duhovita parafraza potaknuta inflacijom muzealiziranja svega, svačega i koječega, nego i ozbiljna poruka o čovjeku i njegovoj egzistenciji. Život je sjena, a povijest utvara.

Snješka Knežević