Suživot u rovu

Mimo Pule — iz Cannesa u Motovun

Suživot u rovu

Ničija zemlja, red. Danis Tanović

Premda je ovogodišnja Pula dobila svoju inačicu zagrebačke Revije filmova Europske unije, jedan dio njezine euro-selekcije bio je nostalgično rezerviran za naslove snimljene u zoni našeg neposrednog dodira, dakle, za područje bivše Jugoslavije. Tako su uz šest naslova iz recentne hrvatske produkcije u program uvrštena dva slovenska filma (Barabe, Posljednja večera), jedan makedonski film (Gypsy Magic), jedan disident (Zafranović) i, naravno, dva srpska autora (Đ orđe Milosavljević, Ljubiša Samardžić). Na geopolitičkoj celuloidnoj karti nedostajala je samo BiH (naravno, ne računajući Crnu Goru, o čijoj bi kinematografiji u europskom filmskom vodiču stajala napomena »vidi pod srpski film«). No, premda su pulski organizatori nepravedno izostavili Ničiju zemlju darovitoga bosanskog redatelja Danisa Tanovića (motovunski dečki bili su ažurniji), riječ je o dojmljivu naslovu koji bi se definitivno uzdigao iz otužna prosjeka. Da bi čitava stvar bila još apsurdnija, upravo Tanovićev debitantski naslov predstavlja u svojoj koprodukcijskoj eurocentričnosti ono u što se Pula kao eurohrvatska svetkovina nezgrapno nazvana Croatian and European Film Festival toliko zaklinjala (snimljen je u francuskoj, talijanskoj, engleskoj, belgijskoj i slovenskoj koprodukciji). A to je ono o čemu suvremeni hrvatski film može samo sanjati. Dakako, nemalem prinos europskom šarenilu dali su i naši (šifra: Rene & Filip), premda obojica tumače njihove, što će zasigurno izazvati nelagodu u redovima turbohrvata.

Dakle, naši i vaši. Nečije i ničije. To su premise od kojih polazi Tanović u svom tretmanu rata kao teatra apsurda. Jer, klaustrofobičan prostor koji obitavaju njegovi pomalo infantilni junaci ničiji je. Ono ostalo je nečije, jer u protivnom ne bi bilo ratova. Sablasno područje kojim oni besciljno tumaraju u uvodnim kadrovima filma je nečije i obavijeno je gustom maglom. Srbi u cik zore otvaraju vatru. Oni koji prežive, bez obzira na stranu kojoj su pripadali, zateći će se na ničijem. Riječ je o rovu iskopanu na komadiću ničije zemlje između dvije linije fronte na kojoj su se susreli ranjeni pripadnik JNA Rene Bitorajac i bošnjački vojnik Branko Đ urić, poznatiji kao Đ uro iz Top liste nadrealista. S njima je i Đ urin suborac Filip Šovagović, koji nepokretan leži na odskočnoj mini. Sva trojica našla su se u velikim govnima, iz kojih ih trebaju izvući pripadnici UNPROFOR-a koji ni sami ne znaju što bi učinili u svem tom kaosu. Dok se suočavaju s nesposobnim i arogantnim UN-ovim birokratima, koji se šeću u pratnji izazovnih prevoditeljica, i ratnim dopisnicima, koji pokušavaju otrgnuti dio slasnog medijskog kolača, oni pokušavaju riješiti enigmu tko je prvi započeo rat. Istodobno, rov postaje mračni univerzum u kojem moraju, u nuždi izgraditi kakav-takav suživot.

Dok se sprda s neučinkovitim plavcima, histeričnim medijima i glupošću zvanom rat te majstorski proizvodi tenziju između trojice gubitnika u rovu, Tanović se oslanja na uvrnutu poetiku prekrasnoga Danteova filma Drugi građanski rat. No, za razliku od deliričnog Joea Dantea, koji ide do kraja, Tanovićeva satira ima svoja ograničenja i film naglo postaje ozbiljan, pri čemu će prekrasni finalni prizor začiniti snažnom dozom ambigviteta. On jednostavno odbija forsirati apsurdni humor do krajnjih granica, premda mu u pojedinim trenucima ne nedostaje smisla za šegu i poneki vic, koji nam je već netko ispričao, što ne umanjuje njegov razorni efekt (»Ajme, koje sranje u Ruandi«, začuđeno kaže jedan od vojnika s bošnjačke linije fronte listajući sarajevski dnevnik). Ostatak posla obavio je Tanovićev impresivni glumački team. Rene Bitorajac govori tijelom. Nepomična figura Filipa Šovagovića u tjelesnom grču utjelovljuje sve užase i apsurde malih i velikih ratova. A logo na majici starog rockera Čikija alias Branka Đ urića nije odabran samo zato da nam dokaže njegovu ljubav prema Stonesima. Crveni jezik simbolično je isplažen u lice svijeta i adresiran na sve one pse rata, naše i njihove, koji će ga naposljetku satjerati u taj prokleti komad ničije zemlje.

Dragan Rubeša