Smijeh do suza

Smijeh do suza

Foretić se, — valja to priznati — nikada nije institucionalizirao, ostao je na svoj zapravo tihi, neagresivni način i dalje buntovnikom, bolje rečeno ironičnim kroničarom jednog stanja duha tj. realiteta, usavršivši u međuvremenu svoj osobni, vrlo originalni umjetnički izričaj

Ljetna koncertna događanja, što se Zagreba tiče, svode se na program Zagrebačkih ljetnih večeri, te koncertne priredbe ukomponirane u program klupske kazališno-glazbene scene Amadeo. Zagrebačke ljetne večeri uspjele su ove godne imati zapaženije otvorenje no što je to inače slučaj. Koncert otvorenja dobio je svoj mali prateći skandal, koji je razotkrio (sasvim slučajno kao što se to već biva!) svu bijedu upravljanja i organizacijske nesposobnosti naših posvećenih glazbenih institucija

Skandalić je »pod hitno« uguran pod tepih, a nekolicina još preostalih profesionalaca u orkestru Zagrebačke filharmonije, čija je reakcija upozorila na žalosno stanje u prvom zagrebačkom orkestru, u svojoj je matičnoj kući, Filharmoniji, završila pod prijetnjom otkaza i s etiketom buntovnika, što je u učmaloj, potpuno kontaminiranoj zagrebačkoj kulturnoj sredini, ravno smrtnoj presudi. No ovaj tragikomični koncert najviše će se ipak pamtiti po totalnoj diskrepanciji između male drame koja se realno odvijala te večeli u Klovićevim dvorima i protokolarnih floskula govornika na otvorenju, direktorice Koncertne direkcije Erike Krpan te zagrebačkog gradonačelnika, Milana Bandića. Oni su ušetali pred publiku kao da su pali s nekog drugog planeta, razmijenili komplimente, naglasili važnost svoje potpore jednog drugome, sačuvavši savršenu nevinost vlastitog zadovoljstva ulogom patent zatvarača na Pandorinoj kutiji.

Osim standardnih komornih koncerata, programski na liniji sezonske ponude Hrvatskoga glazbenog zavoda, do sada se na Zagrebačkom ljetnom festivalu ništa osobito još nije dogodilo. Čak ni na prvi pogled jako atraktivni Zagreb Guitar summit producenta Berislava Jankovića, nije oduševio. Barem što se prvog koncerta tiče, na kojem se, temperamentnošću nastupa isticao jedino Alegre Correa. Njegova svirka malo je probudila publiku, koja je inače dosta apatično pratila ovaj stilski prilično šareni show »električnih« gitarista. Među njima se našao i naš izvrsni Damir Dičić, ali bez šanse da u takvoj kombinaciji i programskoj koncepciji uopće dođe do izražaja. I tako je zapravo s dobrom gitarističkom ekipom ostvaren sasvim osrednji koncert, s kojeg su, oni malo zahtjevniji posjetitelji (među koje moram ubrojiti i sebe) poslije pauze jednostavno otišli kući.

Nastup Silvija Foretića

Kazališno-glazbena scena »Amadeo« 17. je srpnja ugostila Silvija Foretića, jednog od onih hrvatskih skladatelja, koji su otišli na privremeni rad u inozemstvo, i tamo dočekali penziju.

Foretić i dalje živi u Kölnu, a njegovi povremeni zagrebački nastupi uvijek imaju karakter reminiscencije na jedno razdoblje zagrebačke glazbene povijesti, kada se Biennale nije samo događao, nego i volio, i kada je Foretićev ansambl za suvremenu glazbu šokirao publiku na način da ju je uveseljavao. Jer biti huligan (pogotovo mlad i ugodne vanjštine) bilo je ipak impatično, a ono malo prašine, koju je tadašnja glazbena avangarda podizala, izgleda iz današnje perspektive kao sam božji dar s neba. Hrvatski glazbeni avangardisti su se u međuvremenu unosno institucionalizirali, a njihovi društveno politički nasljednici bave se s nečim što oni sami nazivaju »biznisom«, premda za to ima i prikladnijih riječi. Foretić se, — valja to priznati — nikada nije institucionalizirao, ostao je na svoj zapravo tihi, neagresivni način i dalje buntovnikom, bolje rečeno ironičnim kroničarom jednog stanja duha tj. realiteta, usavršivši u međuvremenu svoj osobni, vrlo originalni umjetnički izričaj. Kako se danas vidi, taj je izričaj vezan uz više stilova i žanrova od Kagelova glazbenog teatra, do kabaretskog songa i pjesama protestnog sadržaja. Prvi dio Foretićeva nastupa pružio je uvid u njegov raniji glasovirski opus (Varijacije br. 1, Capriccio, Sonate nostalgique), ali i djela koja nedvosmisleno pripadaju klavirskom teatru, poput, usudila bih se reći, antologijske Lullaby for Myself iz 1983. godine. Među odabranim skladbama našao se i Kölnski koncert iz 1971. (fragment iz scenskog djela Für Klavier?), jedan apsolutno fascinantni kolaž muzika koje je Foretić slušao izvan sebe i čuo u sebi, a koje su postupkom intuitivnog amalgamiranja preobražene u nostalgične fragmente, u zvukove sjećanja i topline nekog fantazmagoričnog doživljaja, kao u Felinijevim filmovima. U drugom dijelu izvedene su pjesme i tekstovi na temu rata, razaranja i politike (Warpeace/Peacewar), među kojima ima i Foretićevih tekstova, pretežito su u maniri protestnog songa. Foretić nikada nije bio agresivan, pa to nije ni danas. Njegove poruke zato ostaju omeđene okvirom ironičnosti i čuvaju blagi okus satire. U tome leži glavna snaga Foretićeva umjetničkog izričaja i njegova osobnog stila. Foretić vas nikada neće rasplakati, ali će vas navesti na smijeh do suza.

Ljetna zagrebačka drenaža

U potrazi za zanimljivim koncertnim događanjima (budući da je u Zagrebu preko ljeta koncertni život stvarno siromašan!), valja upozoriti na koncertnu izvedbu opere Boris Godunov M. P. Musorgskog, u sklopu Ljubljanskog ljetnog festivala. Nekom drugom prilikom vrijedilo bi usporediti programe ljubljanskih i zagrebačkih ljetnih događanja, tek da se vidi za koliko novaca Ljubljana ostvaruje svoj daleko bogatiji festivalski program. Taj program nije savršen, ali je neusporedivo zanimljiviji od Zagrebačkog ljetnog festivala. Musorgskijev Boris ostvaren je kao skraćena koncertna verzija, s okupljenom dobrom izvođačkom ekipom. Orkestrom Slovenske filharmonije i izborom sastavljenim od tri ansambla: Slovenskim komornim zborom, Zborom Consortium musicum te Državnim pjevačkim zborom iz Kaunesa, ravnao je Marko Letonja, dok su svi solisti bili inozemni gosti. Šteta da ova produkcija Borisa Godunova nije realizirana scenski, jer ovako skraćen na najvažnije fragmente, bez scenskog okvira i kostima, izgubio je podosta od snage svog djelovanja. Svaka opera ipak nije prikladna za koncertno izvođenje, pogotovo ne ona u kojoj je drama u prvom planu, kao kod Borisa Godunova. A valja priznati i da glazbena supstanca ove opere nije toliko snažna da bi izdržala bez svog najmoćnijeg saveznika: scene i dramske radnje. Ona je jedino tako i zamišljena! Vrijedi to i za ostvarenje drugih autora, čije opere praktički nije moguće oživjeti bez scenskog okvira. O tom problemu zanimljivo je pisao Karl Böhm, dakako, iz vlastitog dirigentskog iskustva. Ukratko, ova izvedba Borisa Godunova bila je manjkava već u startu.

Izražajni gruzijski bas

Ne može se osporiti izražajnost interpretacija pojedinih solističkih dionica, pogotovo nositelja naslovne uloge, gruzijskog basa Paate Burchuladzea, danas jednog od međunarodno najcjenjenijih tumača Borisa. Burchuladze posjeduje nosivi, sonorni glas, po potrebi naglašene dramatske izražajnosti i šteta je da svoju ulogu nije mogao obogatiti i glumačkom komponentom izričaja. Od ostalih solista vrlo je uvjerljiv bio Gia Asatiani kao Varlaam, kao i Ruslan Zinevič u ulozi Šujskog. Discipliniranom orkestru Slovenske filharmonije pridružili su se u najefektnijim dijelovima izvedbe odlični zborovi (uvježbali su ih Mirko Cuderman i Petrus Bingelis). Marko Letonja ravnao je izvedbom precizno i elegantno, zapravo preelegantno za glazbeni karakter djela, ne dopuštajući si izraženiju dramatičnost u tumačenju Musorgskijeve naglašeno realističke glazbe. Lišena, dakle, svojih stvarnih prednosti i očekivanih efekata, ova je izvedba Borisa Godunova, premda profesionalno korektna i glazbeno dobro vođena, dala prilično nedorečenu, izražajno blijedu sliku Musorgskijeva opernog remek-djela.