Rebusne igre označitelja

Poezija

Rebusne igre označitelja

Ervin Jahić, Biografija i auto, Društvo hrvatskih književnika — Rijeka, Rijeka, 2001.

Možda je došlo vrijeme da kažem nešto o snažnoj podjeli koja već dulje vrijeme razjeda našu noviju književnu produkciju, napose poeziju — jer je proza prilično zaštićena samom svojom prirodom, svojim karakterom koji je teško rastočiti. Knjiga Ervina Jahića zgodan je povod ovom teoretiziranju: na njoj se prilično reflektiraju te razlike. Riječ je o podjeli na mlade narativne, logocentrične pjesnike i nešto starije pjesnike označiteljske prakse. Sama podjela po sebi i nije loša: kad je ne bi bilo, ne bi se imalo o čemu pisati, ne bi se imalo o čemu ogovarati pa čak ni udruživati i graditi institucije jednog ili drugog tipa. U podjeli sam i sâm uživao; u svojim tekstovima često sam koristio argumente za i protiv i uglavnom bio na strani narativne poezije, poezije jasna subjekta, jasna iskaza — jer sam smatrao da je realnost devedesetih takva da je treba prepričati što uvjerljivije, a narativni je model bio kao stvoren za to. Odmah ću reći: niti je narativni model potpuno logičan, niti je označiteljski potpuno kaotičan. Ta je činjenica odlična podloga za ironiju pa sam često bivao nedosljedan, uživajući u tome. Zapravo svaki označiteljski model krije svoju dubinsku priču i na kraju uopće se ne razlikuje od narativnoga. No, pitanje ostaje ovakvo: kako izraziti posebnost nekog osjećaja, dubinu neke situacije, tamnu stranu psihe — ako ne nizovima naizgled nepovezanih označitelja — pa čime su se inače bavili Freud i Lacan? — i zašto uopće praviti razliku između nečega što se može dobro vezati jedno s drugim?

Označiteljski lanci

I zbirka Ervina Jahića — uostalom, kao i moj Demon — pati od tih izvanjskih nametnutih rješenja. Te dvije struje gotovo bi se moglo nazvati ideološkim, jer imaju nešto dublju socijalnu pozadinu — pogotovo ako ih netko shvati odveć ozbiljno. No, zbirka Ervina Jahića meni djeluje prilično kompaktno, unatoč svojim označiteljskim lancima, unatoč prividnoj nejasnoći poruka. Ona se savršeno dobro uklapa i preklapa s vlastitim namjerama, a snažno izbija na površinu kao čista i obična narativnost, koja je tek vrh ledene sante. Evo tih stihova: Živim od tzv. uslužnog sektora. Špilam čaše, izgovaram »živi bili« bitangama, kurvama i tobože običnim psihićima. A sve drugo: ono ispod, oni nizovi označitelja, podsvjesna igra, dakako poetičnost, samo su razlozi zbog kojih Ervin izgovara te standardizirane riječi. Dakle, da bi izgovorio pet konvencionalnih rečenica, Jahić je složio čitavu podstrukturu, dubinsku strukturu psihe: poetične slike, rebusne igre označitelja, guste asocijacije koje se granaju u komplekse i nizove značenja. Prebirao je po svojoj nutrini gdje su stvari vrlo jednostavne i teško ih je razlikovati. Riječ je o efektu leptira: netko drugi bi negdje skrenuo — u psihi, u prošlosti — pa bi možda bio s druge strane šanka i gnjavio konobara ili eventualno pucao. Drugim riječima: bio bi običan psihić.

Na kraju: nisam ni za kakvu pomirbu ili uravnilovku, razlike trebaju postojati, one su odraz vremena i dokaz života, ali zašto biti toliko isključiv ako netko, kao na primjer Ervin Jahić, ne pravi veliku razliku između jednog i drugog. Čak mu jedno potpomaže drugo, jedno nadopunjava drugo, kao u slučaju Williama Faulknera, na primjer.

Rade Jarak