Propitivanje granica ludila

Londonski kazališni putopis

Propitivanje granica ludila

Drame Crave (Žudnja) i Psychosis 4.48 Sare Kane u izvedbi londonskog kazališta Royal Court te Blue/Orange (Plavo/Narančasto) Joa Penhalla u izvedbi londonskog Duchess Theatre ulaze u novi val koji je krenuo sredinom devedesetih upravo iz Velike Britanije — val nove europske drame kojim dramski pisac i tekst (dakako, uz glumce kroz koje se on prenosi publici), nakon desetljeća primarno redateljskoga kazališta, ponovno dolaze u prvi plan

Ukoliko je društvo posve otuđilo pojedinca od samoga sebe, što znači biti normalan u takvu društvu? Nije li u ludom društvu normalan onaj kojeg se proglašava za luđaka? I odakle jednom čovjeku, pa makar on bio i psihijatar, pravo da drugom zalijepi etiketu ludosti? Slična su pitanja u središtu pozornosti na tri predstave mladih britanskih dramatičara koje je u lipnju bilo moguće vidjeti u Londonu: Crave (Žudnja) i Psychosis 4.48 dramatičarke Sare Kane u izvedbi poznatog Royal Courta, te Blue/Orange (Plavo/Narančasto) Joa Penhalla u izvedbi kazališta Duchess Theatre. Sve tri odgledane predstave ulaze u novi val koji je krenuo sredinom devedesetih upravo iz Velike Britanije — val nove europske drame kojim dramski pisac i tekst (dakako, uz glumce kroz koje se on prenosi publici), nakon desetljeća primarno redateljskoga kazališta, ponovno dolaze u prvi plan. Vizualni minimalizam predstava i pritajenost redateljske osobnosti u službi su dramskog teksta.

Burne reakcije

Sva tri dramska teksta na neki se način bave propitivanjem granica normala/ludilo unutar određene društvene sredine, temom koju je posljednjih godina u žarište javnosti lansirao danas već kultni redatelj Lars von Trier svojim art-hit-filmovima Lomeći valove, Idioti i Ples u tami. I Sarah Kane i Joe Penhall svoje su prve premijere doživjeli upravo u Royal Courtu, kazalištu poznatu po otvorenosti prema novim dramskim tekstovima mladih dramatičara. Za ime Sarah Kane vjerojatno ste već čuli. Burne reakcije kritičara i publike koje su sredinom devedesetih izazvale izvedbe njezinih drama rascijepile su britanske kazalištarce na one koji su ih proglašavali »odvratnim tvorevinama poremećenag uma« i one koji su u njima vidjeli originalan, svjež, pa i revolucionaran autorski rukopis unutar suvremene britanske drame. Sarah Kane je, nakon živčanog sloma 1997, sporadično boravila na psihijatrijskim klinikama, gdje je 1999. u dvadeset i devetoj godini počinila samoubojstvo. Njezina šokantna beskompromisnost u umjetničkom izrazu i prisna veza sa smrću, u kojoj je također išla do kraja, učinile su od nje, baš kao i prije tridesetak godina od njezine duševne srodnice Sylvije Plath, kultni simbol.

Crave i Psychosis 4.48 dva su njezina posljednja teksta, u kojima je brutalnost prethodnih drama uvelike reducirana. Obje drame odlikuju se bitnom ogoljenošću jezičnog izraza, koja je bliska Beckettu, jednom od dramskih uzora autorice. Obje su drame izrazito intimističke, nadahnute ponajprije bolnim unutarnjim trzajima. Sarah Kane grčevito nastoji izraziti vlastito duhovno stanje, pa ne staje samo na pukom značenju riječi, nego se služi jezikom poezije — ritmom, igrom riječi, gradacijom... Zanimljivo je da često gotovo doslovno preuzima određene stihove iz pjesama P. J Harvey, Joy Division, Tindersticksa, Radioheada, Pixiesa... Našlo bi se tu i atmosfere Nicka Cavea i osobito Anne Clark. Ona osluškuje samu sebe, a zatim osluškuje ispisane riječi. Stoga njezine drame ne traže bogatstvo jezika — od jednostavna slaganja »Ne«, »Da«, »Sviđaš mi se«... Kane gradi bogate svjetove u kojima riječi služe kao prijenosnici za osluškivanje onog iza njih. Forma njezinih drama posve je određena sadržajem. Tako ni u Crave ni u Psychosis 4.48 nema konkretnih dramskih likova. U Crave to su: C, M, B i A. Njihova bezimenost, odnosno svođenje imena na puka slova, asocira na kafkijanski svijet u kojem je čovjek također, kao i u svijetu suvremenoga Londona i psihijatrijskih klinika kojem pripada autorica, sveden na puki otuđeni objekt. A upravo je to jedan od osnovnih strahova shizofreničara. Osim toga, nepostojanje imena može ukazivati i na to da je Crave zapravo drama izgubljenih glasova koji se javljaju u glavi shizofrene osobe. Tomu u prilog ide i činjenica da je riječ o teško čitljivoj drami u čijoj se dijaloško-monološkoj strukturi ponekad gubimo, ne razaznajući tko komu govori. Replike su najčešće kratke i brze, ponekad se nadovezuju jedna na drugu, ponekad dva razgovora paralelno traju, ubacujući se jedan u drugi, ponekad se sve to pomiješa ili se jedan glas jednostavno izgubi govoreći možda samome sebi ili bilo kome. U Psychosis 4.48 dramska lica uopće nisu naznačena. Tu svoju posljednju dramu Kane piše u slobodnom stilu, posve neovisnu o bilo kakvim odrednicama dramskog pisma. Psychosis 4.48 ponekad se razotkriva kao razgovor pacijenta i psihijatra, ponekad kao isječak iz dnevnika, ponekad kao suptilna haiku poezija, ponekad su pred nama samo nagomilane brojke, a ponekad besmisleni nizovi slova, ima mnogo nabrajanja i ponavljanja istih dijelova... a sve to ujedinjuju trenuci dugih tišina. Drama Psychosis 4.48, koja već u naslovu nosi nagovještaj samoubojstva (4.48 je doba dana kad se počini najveći broj samoubojstava), intimna je ispovijed i svojevrsno autoričino oproštajno pismo, dovršeno tjedan prije smrti. I Crave i Psychosis 4.48 obilježuju tipični motivi vezani uz shizofrena stanja psihe: izbezumljena žudnja za ljubavlju i dubokim dodirom Drugoga, istodobni strah od vlastite (auto)destrukcije, nerješivi dualizam tijelo/duša, fizički opis duševnih stanja u kojem se dimenzija realne tjelesnosti posve poništava, stalno osjećanje naslijeđene krivnje, seciranje vlastite osobe koje dovodi do točke u kojoj otuđena svijest promatra samu sebe, stalna i za egzistenciju nužna potreba da se bude percipiran/voljen od Drugoga, osjećanje egzistencijalne osamljenosti, gušenje u mračnom klaustrofobičnom prostoru vlastitog Ja u koji, poput slamke spasa, povremeno prodire samo zraka svjetlosti, težnja da se skinu maske i da se prodre u prostor slobode... Biti sretan. Biti slobodan. Biti voljen i voljeti. Vječno neostvarena žudnja u crnoj rupi vakuuma.

Prazna scena

Obje predstave Royal Courta osmišljene su u sličnom režijskom i glumačkom stilu, izvrsno pogođenu i posve u skladu s tekstualnim predlošcima. Prazna komorna scena na kojoj su postavljeni samo stol i(li) stolci. Glumci sjede ili leže, govoreći u prazno, ne obraćajući se drugom glumcu (obraćaju se Svakome i Nikome). Na prvi bi pogled sve moglo djelovati više kao kakav recital, a manje kao predstava. Ali, ne dajte se zavarati!... Način izgovaranja teksta pomalo je brehtijanski — nema klasičnog uživljavanja u ulogu, ni ekspresivnog proživljavanja emocija. No, upravo zbog takve suspregnutosti, učinak je tim jači. (Dakako, da svi glumci nisu tako dobri kao što jesu, ovakva bi koncepcija bila vrlo upitna.) Riječi ponekad zvuče poput uzburkanih valova zarobljenih u boci, a ponekad su kao oštra bol na koju smo zbog njezine neprestane prisustnosti i umora otupjeli, pa je podnosimo rezignirano, samo uz povremene krikove. Glumci zapravo postaju akterima koji se odriču vlastitih osobnosti i uloga da bi mogli biti medijem za univerzalno bolno bogatstvo unutarnjeg svijeta. Nema tu mjesta za klasično psihologiziranje. Na granici smo gdje psihologija postaje antropologijom, a fizika metafizikom.

Predstava Crave u režiji Vicky Featherstone, za razliku od Psychosis 4.48, u kojoj postoje neka vizualna razigravanja prostora, minimalistički je postavljena. Tijekom cijele predstave četiri glumca (dvije žene i dva muškarca) sjede na stolcima okrenuti publici i izgovaraju tekst. To, međutim, čine s toliko prigušene unutarnje snage i ritma, da izgovarane riječi postaju kakofoničnom mašinerijom što jednostavno prikiva pogled za ta hladna, prilično bezizražajna lica koja tim više djeluju poput maski što se grče pod navalom unutrašnjosti.

Psychosis 4.48 postavio je James Macdonald, koji je već režirao nekoliko drama Sare Kane, između ostalih i njezinu prvu dramu Blasted (Prokleti), koja je izazvala toliko halabuke u Londonu. U predstavi je, osim redatelja i troje izvrsnih glumaca, iznimno važan i Jeremy Herbert, čovjek koji je osmislio vizualne segmente — scenografiju i projekcije. Scenski je prostor komoran, smješten u samo dno gledališta, a na sceni se nalaze jedan stol, stolac i tri glumca-aktera (dvije žene i jedan muškarac). Ono što svemu daje dodatnu dimenziju začudnosti golemo je zrcalo koje poput kosog krova visi nad scenom i dijelom gledališta. Taj jednostavni scenski element ne samo što je efektan nego na vizualnoj razini savršeno predočuje hermetičan svijet Sare Kane. Shizoidna osoba teži da na neki način bude zrcalo samoj sebi, ona je ovisna o stalnom samopromatranju. Istodobno, ono je uništava. Nema izlaza ni kad pogledamo uvis, jer tamo u nas zuri naš vlastiti, izokrenuti odraz. Glumci su na taj način neprestano suočeni sa samima sobom; vrlo često oni leže na leđima i gledaju se u zrcalu dok izgovaraju tekst — otuđena svijest koja samu sebe promatra, svodeći se time na jedan od objekata u svijetu. Promatrač i promatrani. I ponovno užas što ga izaziva nepremostiv dualizam tijelo/duša. Strašna zarobljenost Jastva u svijetu vanjskih odraza sebe u drugima i drugih u sebi pomoću velikog zrcala postaje fizički prisutnom na sceni. Bolno vidljivom. Gotovo opipljivom. Uz zrcalo, tu su i projekcije golemih slova i brojki koje na trenutke opsjedaju cijelu scenu. I jedan virtualni prozor (također video projekcija). Izniman — kako u svojoj iskrenosti i snazi, tako i u formi — kazališni doživljaj!

Riječ kao oružje

Za razliku od Sare Kane, koja u dramama ogoljuje vlastiti intimni svijet duboko vezan uz shizofrena stanja, Joe Penhall bavi se istom problematikom, ali s drugog gledišta. Penhall također na posve drukčiji način tretira jezik nego Kaneova. Blue/Orange vrvi riječima koje nisu kao u Kaneove posrednici nekih dubljih stanja koje je teško izraziti, pa zamuckuju u kratkim rečenicama prepunima tišine. Penhallove su riječi oružje u borbi sukobljenih mišljenja. Osim što vrvi riječima, ta iznimno vješto napisana drama vrvi i originalno i ozbiljno iznesenim problemima što ih pred nas postavlja (anti)psihijatrija. Danas. U Britaniji. I Penhall se, kao nekoć Laing, okomljuje na društvo što nosi naziv demokratsko, a prepuno je raznoraznih predrasuda, utoliko opasnijih zbog svoje prikrivenosti. Između ostalog, Penhall piše o problemu postavljanja granica normala/ludilo, problemu rasizma (zanimljiva je iz zbilje preuzeta činjenica koju Penhall razmatra u drami — u Britaniji ima dvanaest puta više dijagnosticiranih shizofrenika crnaca nego bijelaca) i Darwinovoj borbi za opstanak (u ovom slučaju vlastitih ideja). Radnja drame odvija se u borbi dvoje psihijatara suprotnih svjetonazora (jedan je psihijatar klasičnoga tipa, a drugi pod utjecajem antipsihijatrijskih uvjerenja) oko mladog shizofrenog pacijenta, crnca koji, između ostalog, tvrdi da su naranče plave. Treba li ga pustiti iz psihijatrijske klinike ili ne? Ono što Blue/Orange čini snažnom dramom jest Penhallova lucidnost u iznošenju argumenata i protuargumenata kojima se raskrinkavaju prirodni mitovi suvremenoga britanskog društva, kao i njegova sposobnost da ni u jednom trenutku ne zaigra na crno-bijelu sliku u kojoj bi jedan psihijatar bio dobar, a drugi loš. I oni su samo ljudi, pa na njihov posao utječe i njihova psihička struktura, u kojoj ima, dakako, i dobrih i loših strana. Iako je jasno da je Penhall uvelike »na strani« antipsihijatrije, i njegov se antipsihijatar raskrinkava kao osoba kojom, zbog problema s vlastitim egom, rukovodi želja za moći. Penhall je itekako upućen u pitanja psihologije i antipsihijatrije, pa se s lakoćom njima poigrava. Upravo ta lakoća čini Blue/Orange, uza sve ozbiljne probleme o kojima progovara, iznimno duhovitom dramom, koja, iako prepuna ideja, ne ostaje na razini drame ideja, nego funkcionira kao živo tkivo punokrvnih dramskih lica.

Blagi ironijski odmak

Zanimljivo je da je i ta predstava postavljena, barem na formalno-vizualnoj razini, na način vrlo blizak uprizorenjima drama Sare Kane. I u Duchess Theatreu redatelj Roger Michell odlučio se za minimalističku scenografiju — komorna okrugla scena, jedan stol, stolci i zdjela s narančama. S obzirom da publika sjedi uokolo i vrlo blizu scene, predstava nalikuje forumu za rasprave, što je posve u skladu s Penhallovom društveno angažiranom dramom u kojoj dramska napetost proizlazi iz borbe sukobljenih mišljenja. No, glumci su, dakako, trebali primijeniti posve drukčiji stil glume od glumaca-aktera u predstavama Sare Kane. Tri sjajna glumca vrlo naturalistički prezentiraju dramske likove kojima udahnjuju dodatni život pomoću niza pomno promišljenih detalja — prirodnih gesti i grimasa koje obilježuju neku osobnost. A sve to začinjeno je blagim, jedva vidljivim ironijskim odmakom tako tipičnim za britanski humor u kojem nasmijavač ostaje smrtno ozbiljan.

Nakon Crave, Psychosis 4.48 i Blue/Orange možemo se samo nadati da umjetnost još posjeduje katarzičnu snagu, pa će možda, ukoliko bude dovoljno ovakvih poput Sare Kane ili Joa Penhalla i ukoliko budu bili dovoljno uporni i izdržljivi, kažem možda — uspjeti razbiti ljušturu svijeta u kojem živimo, razmaknuti veo koji nas prekriva i osloboditi nas već u ovom životu, a ne tek i možda u smrti.

Tajana Gašparović