Propali pokušaj

Propali pokušaj

Drakula 2000, red. Patrick Lussier

Murnauov Nosferatu Max Schreck. Simbol lika Bela Lugosi. Dostojanstveni aristokrat Christopher Lee. Ili Gary Oldman, koji mu udahnjuje dušu, najpoznatiji su tumači folklornoga grofa Vlada Tepesa, poznatijeg kao Drakula, na velikom platnu u rasponu od 1922. do 1992. godine. A sad se tom impozantnom popisu pridružuje i Gerard Butler, ni približno se pritom ne dotaknuvši artizma Dreyerova ili sofisticiranosti i grizodušja Jordanovih vampira, primjerice, o moćnoj, zavodljivoj i ranjivoj snazi nenadmašnog Oldmanova Princa tame da i ne govorimo. Ukočen i sramotno patetičan, poput kakva lika iz Marchnerove opere, izvađena iz konteksta vremena, katastrofalna Butlerova izvedba od Drakule stvara antipatično i bljutavo, mehaničko čudovište, bez ikakve dublje karakterizacije.

U nizu loših ostvarenja na vampirsku temu, ovo (s reklamnim zlorabljenjem imena horor-maestra Wessa Cravena kao mamcem) pri samom je vrhuncu. Uspješno, naime, legendarnu priču srozavši na još jedan slasher s poluanonimnom ekipom i već pomalo zagasitim zvijezdama, redatelj Patrick Lussier stvara posve neinspirativan i mlitav uradak, dosadan (i besramno uvredljiv) i najgorljivijim poklonicima podžanra, koji nije ništa drugo doli niz žongliranja katoličkim referencama — herezom, blasfemijom, apostazijom, u pokušaju revizije postojećih mitoloških kanona; čista teološka šizofrenija s nabacanim idejama mahom pokupljenima iz Coppolina remek-djela (Carfax Abbey ovdje postaje Carfax Antiques, a tu su i neizbježne Drakuline sljedbenice, te tipični atributi — vukovi, šišmiši).

Poigravajući se karakterima i situacijama romana, inače vjerno pretočenima u Coppolinu atmosferičnu ekstravaganciju, Lussier svom grofu pokušava pridodati novu dimenziju, obrazlažući korijene njegova prezira prema katoličkoj ikonografiji, debelo se pritom naslanjajući na Jewisonova sjajna Judu iz Isus Krist Superstara iz 1973. godine. Očigledno je pri svemu tome da bi Lussier o atmosferi ponešto mogao naučiti iz reinhardtovsko-munchinijanske akustike duše i tjeskobe, u ekspresionističkim okvirima tako savršeno razrađenim u Weinovom Kabinetu dr. Kaligarija, tom zlatnom periodu horora. Jer teško da će Butlerova Nikad ne pijem... kavu naći svoje mjesto pored glasovite Lugosine formulacije.

Katarina Marić