Prestanimo sa samozavaravanjem

Gdje je zagrebačka opera danas?

Prestanimo sa samozavaravanjem

Najveći je problem u zagrebačkoj operi danas njezino ozračje. U njoj nema snažnih umjetničkih ličnosti, umjetnika koji stječu ugled i na međunarodnim scenama, kao ni češćih gostovanja velikih inozemnih umjetnika. A bez provjere vlastitih dometa u srazu sa svjetskima nema napretka! Sjetimo se samo što je za zagrebački operni ansambl značila suradnja s Peterom Lehmannom ili Lambertom Gardellijem, primjerice

Ako to upitate bilo kojega njezina stalnog posjetitelja gdje je zagrebačka opera danas, spremno će odgovoriti: na vrlo niskim granama. Argumentirat će malim brojem naslova, nedostatkom velikih umjetničkih osobnosti, a slijedom toga i velikih predstava, priznat će da se pruža prilika mladima, ali ne uvijek na primjeren način, te zaključiti da je opći dojam posvemašnja provincijalizacija, što se ogleda i u brojnim proslavljanjima raznoraznih prigodica. A budući da je ova operna sezona u cijelom kulturnom svijetu u znaku Giuseppea Verdija, dodat će da se stota obljetnica njegove smrti u hrvatskoj nacionalnoj kući nije obilježila dostojno veličini skladatelja i njegovu značenju.

Dobra stara vremena

Naravno, prošla su vremena kad je Opera HNK-a imala na repertoaru više od trideset naslova, i kad sustanarstvo triju grana — opere, drame i baleta — nije priječilo da se predstave daju svakoga dana, ponekad dva puta dnevno, a nekad čak i tri. Repertoar i broj izvedaba smanjili su se i u najvećim svjetskim opernim kućama, ali nije došlo do tako drastična smanjenja. Hrvatsko narodno kazalište ponudilo je ove sezone 210 priredaba. U taj broj ulazi sve što se događa u gledalištu, uz operne, dramske i baletne predstave niz akademija, prigodnih manifestacija, koncerata pa i onaj Divas-Božićne zvjezdice, primjerice, projekcije filma, dodjela nagrada i mnogo gostovanja, poglavito dramskih. Od toga je operi pripalo 58 predstava, jedan koncert solista njezina orkestra i jedna matineja. U tom su broju jedna premijera i osam repriza, ispravnije dvije premijere, jer je operu Tan Duna Marco Polo unatoč tome što je ona bila dio 21. Muzičkog biennala realizirao ansambl zagrebačke opere. Tim brojkama pribrojimo dva također iznimno uspjela gostovanja, također u sklopu Biennala, onoga ansambla Splitske opere s Juditom Frane Paraća, i onoga Budimpeštanske opere s operom Pétera Eötvösa Tri sestre, te četiri gostovanja ansambla u Budimpešti, Miskolcu, Ljubljani i Puli — ukupno 66 priredaba, plus pola Zrinjskog u protokolarne svrhe. Usporedbe radi: gotovo trostruko manja Ljubljana u dvomilijunskoj Sloveniji izvela je četiri premijere i tri reprize, i imala 82 predstave (uz 5 koncerata i pet ostalih priredbi) od ukupno 139 predstava i priredaba.

Provjera vlastitih dometa

Ipak, najveći je problem u zagrebačkoj operi danas njezino ozračje. U njoj nema snažnih umjetničkih ličnosti, umjetnika koji stječu ugled i na međunarodnim scenama, kao ni češćih gostovanja velikih inozemnih umjetnika. Da nije našega Janeza Lotriča (i konačno nakon deset godina Zlatomire Nikolove) pogled u svijet bio bi potpuno zatvoren, ovako je samo malo odškrinut. A bez provjere vlastitih dometa u srazu sa svjetskima nema napretka! Sjetimo se samo što je za zagrebački operni ansambl značila suradnja s Peterom Lehmannom ili Lambertom Gardellijem, primjerice. I što u tom okružju samodostatnosti i samodopadnosti znači dati priliku mladima? Pustiti ih da pjevaju, režiraju ili dirigiraju? To su i dobili uglavnom svi, osim jednog dirigenta(?). Dati pravu priliku mladima znači mnogo više. Treba im pružiti mogućnost da rade s onima od kojih će moći učiti i nadograditi svoje ponekad skromno znanje te tako razvijati svoj znatno veći prirodni talent. To znači dati im mogućnost da nastupaju uz one na koje će se moći ugledati i uz njih stasati. A to ponajprije znači omogućiti im da se razvijaju u okružju u kojemu će se njegovati visoki profesionalizam i težiti visoko postavljenim ciljevima. Na tom putu bio je Marco Polo, vrlo uspjelo ostvarenje u svim glazbenim i scenskim komponentama. Bit će neprocjenjiva, neoprostiva i nepremostiva šteta ako daroviti mladi glazbenici ne uspiju u punoj mjeri realizirati svoj nedvojben potencijal! U postojećim okolnostima teško je vjerovati da će to postići.

Attila i Traviata

I naposljetku, kako je proslavljen Verdi? Zanemarimo li da 27. siječnja, na dan njegove smrti, nije izvedena premijera njegova djela novoga za zagrebačko općinstvo (od trinaest koje ono nije vidjelo na svojoj nacionalnoj sceni) i prihvatimo li objašnjenje intendanta Georgija Para, da je za taj dan namjerno izabran Trubadur jer je bio prvo Verdijevo djelo izvedeno u Operi HNK-a, ipak se nameću pitanja: zašto samo jedna Verdijeva premijera (Rijeka je imala dvije, od kojih je Krabuljni ples bio uistinu verdijanska svečanost, a Split je uz redateljski moderno koncipirana Rigoletta na početku sezone na Splitskome ljetu uspješno pripremio prvu hrvatsku izvedbu Attile), i zašto baš Traviata, uz Aidu najizvođeniji Verdi zagrebačkog opernog ansambla, čija je posljednja predstava bila prije jedva sedam godina (8. travnja 1994). Bilo je svojedobno govora o Sicilijanskoj večernji, koja bi bila apsolutni novitet za hrvatsku publiku, a ona je, navodno, otpala zbog skupoće. Čini se da to ne stoji, jer je za sljedeću sezonu planiran Boris Godunov, jedna od općepoznato najskupljih opernih predstava, a realizirat će je istaknuti Paro kao redatelj i direktor opere Kranjčević kao dirigent, u svom petom zajedničkom projektu. I kako je, dakle, zagrebačka opera proslavila Verdija? Jednom slabašnom premijerom (unatoč kasnijim popravcima) i sa četiri bolje reprize (najuspjelija je bila Moć sudbine). Za Verdija i za nacionalnu opernu kuću — nedovoljno.

Posljednji je trenutak da se za neuspjehe prestanu tražiti opravdanja u raznim teorijama zavjere, toliko dragima nama Hrvatima. Treba se suočiti sa zbiljom, uočiti nedostatke i propuste, prestati se samozavaravati i početi ispravljati pogreške. Potencijal postoji, ako se okupe svi relevantni i respektabilni hrvatski umjetnici, i oni koji djeluju izvan naših granica, i još tinjaju vjera u mogućnosti i nada u uspjeh. Treba uspostaviti kriterije, pravilno postaviti ciljeve i sve raspoložive snage usmjeriti njihovoj realizaciji. I apsolutno se otvoriti svijetu pozivanjem visoko kvalitetnih gostiju, suradnja s kojima bi bilo jamstvo napretka. Pitanje je tek tko će to znati, moći i htjeti učiniti.

Marija Barbieri