Pred izazovom deambijentalizacije

Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto

Pred izazovom deambijentalizacije

Pred novim je promišljateljima dramskog programa Igara ipak složeniji izazov — pronaći ovom vremenu relevantne tekstove koji će se s čudom, ali i užasnom zbiljom turizmom devastiranoga grada splesti u Arijadninu nit novih kazališnih labirinta ili isplesti paukovu mrežu novoga scenskog sna

Bitna razlika između repertoarnih opredjeljenja Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta je u odnosu predstave i ambijenta. Otvorenih pozornica bilo je u oba grada. No, dubrovački ambijenti bili su od samog početka nešto kazališno posvećeno. Oni su se strasno istraživali i domišljali. Ambijent je bio temelj dubrovačkih kazališnih začudnosti i čari. Premda je Split, kao što je Dubrovnik imao Lovrjenac, otkrio Peristil, na tom mlađem festivalu ipak se ambijentu nije toliko robovalo. Split je, uz ambijentalne prosjaje, imao i više ljetnih pozornica, ali nije bilo ustručavanja da se neke predstave izvedu i u kazalištu.

Repertoarna otvorenost

Shodno tome, Splitsko ljeto je bilo znatno repertoarno otvorenije od Igara. Pitanje da li i uspješnije. Na planu ambijentalnih dometa, oba festivala su imala dva vrhunca. Igre su svoj najviši domet ostvarile s Krležinim »Aretejom« u režiji Georgija Para, a Ljeto s dramatizacijom Marulićeve »Judite«, u Carićevu režijskom promišljanju. Razlike među njima bile su vrlo bitne. Carić je svoju predstavu na Pjaci utkao u živo tkivo grada, a Paru se Bokar tako sretno realistički i metafizički poklopio s predstavom, da su scenografske intervencije bile jedva zamjetne.

I dijapazon ambijentalizacije bio je različit. Ljeto se razvijalo u raznim smjerovima, istražujući mogućnosti od romanike poljudskog samostana do rezališta brodova Sv. Kajo. Ipak, nikada nije uspjelo doseći ambijentalno čudo Igara, premda su one bile znatno usmjerenije, pa donekle i ograničenije scenskim prostornim zadatostima, temeljeći repertoar na baroku i renesansi, s povremenim izletima do antike i suvremenosti, s hrvatskom baštinom i visokom svjetskom klasikom kao osnovnim pravcima odabira.

Korak dalje

Dugo sam sanjao o Ibsenu i Čehovu kao dubrovačkim piscima. Za takav susret nije bilo smionosti. Utoliko je kao svojevrsno otkriće djelovala lani odluka da se na Lovrjencu postavi Pirandellov »Henrik IV.« kao prvo djelo prošlostoljetne svjetske klasike na Igrama. Taj potez, koji je ostvarila Nenni Delmestre, uspio je iznad svih očekivanja. Ovoga ljeta kreće se korak dalje. U zadnji čas skalupljeni repertoar smjelo i izazovno nudi dva posve moderna djela. Michel de Ghelderode doista pripada u preteče teatra apsurda, ali njegov »Kristofor Kolumbo« izazovan je scenski predložak, a »Četvrta sestra« Janusza Glowackog svježe je, prije dvije godine napisana drama koja se, kao replika na »Tri sestre«, događa u ovim tranzicijskim vremenima u Moskvi, prema tome može biti izvedena u Dubrovniku kao i u bilo kojem drugom mjestu na svijetu.

»Kolumbo« na Porporeli, hommage davnom Parovu pothvatu s istoimenom Krležinom legendom, ima neke dubrovačke utemeljenosti. »Četvrta sestra« je nema. Izvodi se u polusrušenom luksuznom hotelu »Belvedere«. Na stanovit način Igre su se takvim repertoarnim odlukama približile Ljetu. I njihove ambijentalizacije vrlo su slobodne. Senekin »Edip« priprema se u nedovršenom, betonskom bunkeru Centra za kulturu mladih, a novi tekst Filipa Šovagovića »Festivali« na ranžirnom kolodvoru Kopilica.

Složeniji izazov

Bit će zanimljivo vidjeti koliko će tko izvući u izravnom i ravnopravnom takmičenju u smionosti scenskih promišljanja. Igre kreću nekakvim novim putevima koje im, izgleda namiru mlađi stvaraoci, bez ikakvih opterećenja. Kako će na njih reagirati konzervativna dubrovačka publika, bez svojih dobro znanih i omiljelih naslova koji su obilježili prvih pola stoljeća Igara? Festival se našao pred izazovom deambijentalizacije. Ne bi bilo dobro da ga ta sloboda opije. U Dubrovniku se zaista može izvoditi svašta, ali sve ipak nije dubrovački teatar na otvorenom.

Pred novim promišljateljima dramskog programa Igara je ipak složeniji izazov — pronaći ovom vremenu relevantne tekstove koji će se s čudom, ali i užasnom stvarnošću jednog turizmom devastiranog grada splesti u Arijadninu nit novih kazališnih labirinta ili isplesti paukovu mrežu nekog novog scenskog sna.

Dalibor Foretić