Postmoderni fetišizam

Kulturalna teorija

Postmoderni fetišizam

Terry Eagleton, The Idea of Culture, Blackwell, Oxford, 2000.

Kritika kulturalnog uma s kojom se Terry Eagleton uhvatio u koštac u ovoj knjizi počiva na vrlo jednostavnoj pretpostavci prema kojoj je kultura jedna od dvije-tri najsadržajnije riječi u engleskom jeziku, a samim time i izvor brojnih terminoloških nesuglasica. Naglasak je upravo na razotkrivanju raznolikih značenja te riječi, pri čemu je Eagleton uporan u namjeri da načini svojevrstan reader recentne kulturalne rasprave (inače, knjiga je posvećena Edwardu Saidu). Kulturološka kritika ovdje je zapravo kritika postmodernog kulturalizma, i to s pozicija produbljivanja etimološki i historijski primarnog suodnosa kulture i prirode, čemu autor posvećuje dva poglavlja u knjizi. Ukratko, postmoderni je novitet fetišizam kulture, u kojem ona postaje apsolutni meritum svih važnijih socio-filozofskih rasprava, odnosno danas se kulturom naziva sve i sva — od svinjogojstva do Picassa, te se autorova namjera pripitomljavanja tog slobodnolebdećeg pojma pokazuje i kao težnja da se plodno polje kulturoloških diskusija očisti od korova i kukolja te rasprava izvede na teren ozbiljne i argumentirane debate. Pritom Eagleton ne pristaje ni uz šminkersko-populistički ni uz deficijentno elitistički tabor, nego bira model koji, premda se doimlje posve čitljiv i pitak, p(r)okazuje svoju akademsku narav. O tematici koja je prezentirana u knjizi Eagleton je opširnije govorio u prošlogodišnjem zagrebačkom predavanju, stoga ovdje ima mjesta samo za kraći kulturološki osvrt.

Pregorijevanje ratova

Razne definicije kulture proizvod su različitih disciplinarnih pristupa: jednom je ona shvaćena kao svojevrsna etička pedagogija koja nas osposobljava za građanski život, u drugom se obliku — poglavito od šezdesetih godina — razumijeva kao afirmacija raznorodnih identiteta (poput nacionalnog, religijskog, etničkog, itd.), a u trećem je shvaćena kao nešto imanentno političko (npr. u kulturalnim studijima). Prvi model zastupa prosvjetiteljsku ideju prema kojoj je kultura preduvjet civiliziranosti, odnosno riječ je o uljuđenosti na kojoj počiva cjelokupni socijalni život; takav je koncept kulture pred-moderan. Za razliku od toga, pregorijevanjem kulturoloških ratova koji su bili potaknuti nacionalizmom i kolonijalizmom, iduća se faza razumijevanja tog fluidnog pojma definira kao žarište globalnoga konflikta između kulture i Kulture, različitih načina života (što je trenutno najzastupljenija definicija kulture) u kojem se kultura koristi kao mašina za proizvodnju identiteta, a ne više kao znak civiliziranosti ili buržoaskog individualizma i elitizma. Stoga je ključno pitanje postmoderne — pitanje kulturalnih ratova (culture wars), koje Eagleton ne razumijeva kao borbu Stendhala i Seinfelda ili prirode i kulture u primarnom značenju te veze, nego kao konflikt u kojem se kult nomadskoga decentriranog subjekta kupljenog identiteta sukobljava s modernističkim zahtjevom za stjecanje tog istog, ali nepriznatog identiteta. Hegemonija populističke kulture danas se vrlo uspješno spaja s transformiranim elitizmom: u svetom trojstvu univerzalizma (na koji pretendira visoka kultura), kozmopolitizma (što je odlika globalnog kapitalizma) te internacionalizma (koji je drugo ime za prerušeni neo-marksistički aktivizam — bilo kao demonstracija ili hakerski napad), pronalazimo osnove postmoderne kulture, koja uvodi radikalno nov izam što počiva na spoju partikularnosti privatnih interesa i njihova općeg važenja. Doista, takav je partikularizam obilježje cjelokupne današnje K/kulture, pisali je mi s velikim ili malim slovom.

Ritual nesvjesnoga konformizma

Kultura nije tek način na koji živimo, smatra Eagleton: ona je ponajprije ono za što ili zbog čega živimo. Međuljudski odnosi, emocionalno ispunjenje i duhovni užitak znače nam mnogo više od povelje o ljudskim pravima ili kupoprodajnog ugovora. Nadalje, kultura je u Americi možda izbor između raznih načina tvorbe identiteta, primjerice koji dio tijela pokriti tetovažama ili koji model joge prakticirati; no, kultura je u Bosni donedavno bilo ono zbog čega i u ime čega se razara i ubija. Za većinu ljudi na Zapadu kultura je ritual nesvjesnoga konformizma, dok je u nekim manje civiliziranim dijelovima svijeta to još modernistički fetiš koji služi za (re)konstrukciju nacionalnog identiteta. Borba između takvih shvaćanja kultura dio je kulturalnih ratova, no nipošto glavni dio, smatra Eagleton. Njegov se zaključak očekivano odnosi na politizaciju kulturalnoga prostora — kako u teorijskom, tako i prakseološkom smislu. On smatra da najvažniji problemi s početka ovog milenija — poput siromaštva, boleština, droga ili zagađenja okoliša — ni po čemu nisu kulturalna pitanja: ona su možda inficirana kulturološkim kontekstom, ali ostaju u političkom horizontu. I najvažnije od svega — kultura sama po sebi nije inherentno politička, nego to postaje naknadno po određenoj povijesnoj konstelaciji. U tom se smislu Eagleton razlikuje od velikoga dijela današnjih teoretičara koji su skloni ama baš svaki čin kupnje, komunikacije ili bilo čega što se zbiva u javnom prostoru odčitati kao politički čin par excellence. Autor je donekle blizak onoj Rortyjevoj optimističnoj tezi prema kojoj je svaka kulturalna tradicija u potpunosti kontingentna, te je sva mudrost u tome da se ta kontingentnost uzdigne na razinu univerzalnosti. U Eagletonovu slučaju, ta se teza ne pokazuje kao liberalistička pohvala globalizaciji, nego kao etički zahtjev koji stoji — makar nesvjesno — u pozadini ove iznimno precizno, odmjereno i kulturno napisane knjige: učiniti obrat od politizirane kulture prema kulturalnoj politici.

Tonči Valentić