Plesni satirikon

Europska nagrada za nove kazališne stvarnosti: Alain Platel

Plesni satirikon

Kako je običaj da se dobitnici čuvene europske kazališne nagrade predstave s jednim svojim projektom, Platel odabire predstavu premijerno izvedenu 1998. pod naslovom Iets op Bach (Nešto na Bacha), koju ne potpisuje kao koreograf, nego kao redatelj. Ona je znakovita po mnogočemu, a ponajprije zrcali njegovu pomno izgrađenu i promišljenu poetiku koreodramskoga rukopisa

Povod ovom tekstu ovogodišnja je dodjela vrijedne Europske nagrade za nove kazališne stvarnosti koja se dogodila u travnju u sicilijanskom elitnoturističkom gradiću Taormini.

Nagrada je dodijeljena sedmi put, a među nagrađenima prijašnjih godina velika su imena kazališne umjetnosti poput Vasiljeva, Corsettija, Nekroshiusa, Ostermeiera i Sanzija ili pak kazališne institucije ili družine koje promiču eksperiment u kazališnom izričaju. Među njima je Royal Court Theatre, Carte Blanche — Compagnia della Fortezza ili Theatergroep Hollandia.

Prvi put među tako istaknutim imenima kazališne umjetnosti našao se i koreograf — Alain Platel.

Svijest o socijalnoj strani

Rođen 9. travnja 1959. u Belgiji, Platel vrlo rano, već kao dječak, pokazuje živ interes za umjetnost, osobito za kazalište. S jedanaest godina primljen je u Školu mime Marcela Hostea, gdje je bio jedini dječak među odraslima. Sljedećih godina odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje asistira Wandi Newton, koja se bavi djecom zaostalom u razvoju. U toj fazi Platel otkriva zbilju svijeta hendikepiranih, čija izražajna sredstva potiču njegovu maštu, koja u pokretu nalazi snagu izraza ekspresije grča, jada, tuge i beznađa u životu tako označenih ljudi. I taj socijalni aspekt više ga ne napušta, a obuzetost njime počinje dobivati prve koreografske oblike.

Vrativši se u Europu studira logopediju i iz njezinih edukativnih i terapeutskih metoda crpe nadahnuće za svoj budući koreografski rad. Svijest o socijalnoj strani svakodnevnoga života subkulturnih sredina postaje opsesivna tema njegova umjetničkog rada. Nju povezuje s individualiziranim iskustvima i tako usložnjava, definira i oblikuje svoj kazališno — plesni koncept, koji ga vodi do ukidanja granica među umjetnostima (ples, kazalište, glazba, cirkus). Protagonisti njegovih plesnih projekata postaju raznoliki izvođači; od profesionalnih plesača, djece do ljudi bez kazališnog ili plesnog iskustva. Proces rada zasniva na improvizaciji sa zadatkom, a plesna trupa postaje Platelova komuna u kojoj, poput plesnog alkemijskog laboratorija, nastaju priče, strukture kao rezultat kolektivnoga procesa.

Do osnutka vlastite trupe radi s Wimom Vandekerckhoveom, Barbarom Pearce te studira mimu na Akademiji za balet Paula Griinwisa i tako stječe temeljito plesno-mimsko obrazovanje, a, kako sam govori, na njegov rad i formiranje snažno je utjecalo i provokativno plesno kazališta Pine Bausch.

Svoju trupu osniva 1984. pod imenom Les Ballets C. De la B., a predstavljena je javnosti koreografijom Stabat mater na De Beweeging Festivalu u Antwerpenu. U petnaestak godina ostvario je više od dvadeset projekata; što samostalnih, što koprodukcija, kojima je zajednički nazivnik socijalna tematika oživljena u osebujnom spoju različitih umjetnosti i vještina.

Nešto oko Bacha

Danas Platel radi kao gostujući redatelj i koreograf u Kazalištu mladih Victoria u Gentu. Isto tako organizira i vodi razne seminare, tečajeve i radionice kazališta plesa u kojima podučava svojem osebujnom načinu rada.

Kako je običaj da se dobitnici čuvene europske kazališne nagrade predstave s jednim svojim projektom, Platel odabire predstavu premijerno izvedenu 1998. pod naslovom Iets op Bach (Nešto na Bacha), koju ne potpisuje kao koreograf, nego kao redatelj. Ona je znakovita po mnogočemu, a ponajprije zrcali njegovu pomno izgrađenu i promišljenu poetiku koreodramskoga rukopisa.

Bachovu glazbu na sceni virtuozno izvodi dvanaest glazbenika — Ensemble Explorations; devet svirača i tri pjevača smješteni u konstrukciji koja predstavlja siromašnu kuću problematične četvrti koju ima svaki ovozemaljski megalopolis. Iako se na prvi pogled čini da Bachova glazba ne pristaje takvoj sredini, ona brzo postaje organski dio strukture, akustična pozadina, a prema potrebi i dekorativna kulisa radnji koja se zbiva. A radnju tvore različite epizode iz života marginalaca i gubitnika koje, kako predstava odmiče, stvaraju od sudionika karaktere bizarnih pojavnosti u kojima dominira vehementni naturalizam i simpatična nakaradnost.

Tvoja uprljana košulja bijela

Na sceni se pojavljuju protagonisti u šarenim i kičastim kostimima koji djeluju poput cirkusanata prikazujući različite prizore iz uličnog života. Čovjek s pola lica u krvlju uprljanoj bijeloj košulji, hrvači, djevojčica koja stalno kašlje, žene-demostranti što svom silinom izvikuju političke slogane, crni transvestit, pedofil samo su neki karakteri u paleti likova koji čine ovaj subkulturni milje. Prizori djeluju poput životopisne klaunerije u kojoj se tuga i radost, mir i nemir, plemenitost i bijes prirodno izmjenjuju. Plesne tehnike nižu se unutarnjom logikom; od stepa, afro i jazz-dancea do solo sekvenci u bejarovskom stilu. Konglomerat različitosti plesnih dionica, glumačkih eskapada i silovitih pjevačkih proplamsaja čini raskošan rekvizitarij kojim Platel portretira ulični život svojih gubitnika.

Platel u svojoj koreografsko-redateljskoj zamisli stvara predstavu u kodu postmodernističkog patchworka koji ima jaku notu socijalne angažiranosti, scenskim sredstvima koja su bizaran spoj plesa, dramskog izričaja, glazbe, akrobatike, žonglerstva i cirkusa. Izbor protagonista nalazi u plesačima, pjevačima, glumcima koji podjednako dobro vladaju svakim od tih umijeća ili pak u scenskim naturščicima i djeci, koji svojom prirodnošću i nepretencioznošću postaju organski segment luzerske sudbine. Njegova je poruka suradnicima i publici potoni ili plivaj. Gotovo uvijek na kraju obje strane nađu svoj put i razlog.

Za sebe Platel će reći: »Mene često predstavljaju kao koreografa, ali ja sam zapravo redatelj. Radeći na projektima trošim mnogo vremena skupljajući građu za improvizaciju, ne znajući unaprijed hoću li je upotrijebiti i kada. Onda pozivam plesače, koji su za mene ponajprije kreativna bića. Oni mi vjeruju. To nije nimalo lako, jer ne znaju kamo ću ih odvesti. Ne znam ni ja. Sve je otvoreno... Dok ne počnemo raditi. Hvala im na povjerenju.«

Željka Turčinović