Vijenac 195

Književnost

Natječaj za kratku priču

Noge banova konja

Natječaj za kratku priču

Noge banova konja

Kada je jednog proljetnog dana ne tako davne '96. godine Emanuel prislonio ljestve na podnožje spomenika dičnomu banu Jelačiću, s namjerom da se na njega popne i ostane na njemu sve dok ga netko ne sasluša, gotovo istoga trena kraj njega se stvorio samoživi uniformirani policajac Branko koji je sa svojom naherenom plavom kapom neodoljivo podsjećao na Đ uku Begovića.

No stigao je prekasno, taj samoživi policajac, jer se Emanuel već uspio uspeti i sjesti pokraj slavne noge banova konja.

Policajac Branko, kojemu je netko davno u šali dobacio kako je pročitao da policajci nipošto ne bi smjeli biti inteligentni, te nakon te izjave završio u zatvoru na tjedan dana, nakašljao se, lijevu ruku položio na dršku pištolja koji se kočoperio za njegovim pasom, te visokim baritonom progovorio:

— Molim vas, siđite dolje!

Emanuel ga je pogledao onako s visoka, duboko udahnuo i procijedio:

— Dovedite mi nekoga od onih glavonja u finim odijelima, nekoga tko će mi reći zašto ja živim u limenoj kućici već četiri godine. Jeste li vi ikada živjeli u limenoj kućici, dragi moj gospodine?

Policajac Branko bio je u velikoj nedoumici, jer je znao za probleme prognanika koji su postali stalni inventar države Hrvatske, da, čak je vidio te limene kućice na televizoru, ali, iskreno govoreći, nikada nije razmišljao o tome. S druge strane, bilo mu je kristalno jasno kako će ovoga starca pod svaku cijenu morati odlijepiti od noge banova konja.

Neki od građana jednostavno su prolazili i mimo policajca Branka i mimo ljestava, potpuno ignorirajući cjelokupan prizor, dok su drugi stali na pristojnu udaljenost i sa zanimanjem promatrali novonastalu situaciju, pitajući se radi li se tu možda o reklami za kakvu novu predstavu.

— Molim vas, gospodine, siđite dolje. Pravite nam svima neugodnosti, pogotovo sebi. Nemojte da moram upotrijebiti svoj novi voki-toki i pozvati pojačanje. Pa ljudi vas gledaju! — vapio je policajac Branko neprestano promatrajući sirotog Emanuela koji je obuhvatio konjsku nogu.

— Neka me gledaju, i trebaju me gledati! Ma neka dođe cijeli Zagreb i bulji u mene, nije me briga! Neka netko napokon bulji i u mene. Ja samo želim ići kući, samo to. Ne znate vi kako je to, gospodine moj! Ja svaki dan gledam svoju kuću, ali ne mogu do nje. Dosta mi je toga — govorio je Emanuel glasom koji je postajao sve tiši, jer je shvatio da ovaj očajan korak nije dovoljno očajan i da će morati smisliti neki još očajniji ukoliko želi da ga netko sasluša.

Za nekoliko minuta policajcu Branku stiglo je pojačanje, iako on nije posegnuo za svojim novim voki-tokijem. No policajci su bili razočarani jer na poslušnom Emanuelu nisu mogli demonstrirati operaciju oslobađanja noge banova konja, i to pred tolikim brojem građana.

Emanuel je sišao niz ljestve, pokupio ih i odnio do svojeg malog žutog kombija te krenuo kući.

Razočarani građani bili su prisiljeni pronaći neku drugu zanimaciju.

Emanuel je u svoje limeno, lego-prognaničko naselje stigao kasno u noći, oko tri sata, ostavio je kombi u maloj garaži koju je davno sam sklopio od odbačenih letvica i komada lima. Bila je to jedna od prvih garaža u cijelom naselju.

Emanuel je sa ženom Katom, kćerkom Jasnom i unukom Anom stigao ravno iz Istre, kamo su prvobitno pobjegli; autobus ih je dovezao pred lego-naselje puno blata i raznog otpada koji su radnici ostavili iza sebe.

Najbolje od svega bilo je što se ponovo našao u svojoj premiloj ravnici, najgore što je svaki dan mogao otići do svojeg sela i promatrati ga, samo promatrati, jer mu nisu dali unutra. Rekli su mu da je selo prepuno mina.

A Emanuel je više puta vidio neke ljude kako hodaju po selu, a da nijedan nije nagazio na kakvu zaostalu minu.

Emanuel se ušuljao u krevet, vjerovao je da njih tri spavaju, prepoznao je unukino i kćerino disanje, ali ne i Katino.

— 'Di si bio, nesrećo? — prošaptala je Kata i, iako je šaptala, Emanuel je čuo koliko je ljuta. Nije joj ništa rekao za put u Zagreb.

— Nigdi — rekao je on i okrenuo se na drugu stranu.

Emanuelova fotografija, na kojoj on čvrsto grli brončanu nogu banova konja, osvanula je u prestižnom hrvatskom dnevniku, no to ga nije spriječilo da još jednom ode do svojeg sela u kojem je nekakav tvrdokoran korov u pojedinim napuštenim i razrušenim kućama izvirivao kroz prozor.

Mirno je propješačio ulicama ne bojeći se ni mina ni nepoznatih ljudi, nije se zaustavio sve dok nije došao do svoje kuće, koja je izgledala mnogo bolje od ostalih, pa je Emanuel to protumačio kao svojevrstan Božji blagoslov. No u kući nije bilo ničega, baš ničega, netko je iz svih soba izvadio parket, u kupaonici su ostali samo tragovi na zidu na kojemu su nekada bile pločice, nije bilo ni jednog komada pokućstva.

Emanuel se vratio.

U prostoriji koja mu je nekada služila kao radionica pronašao je samo tri oštećena stolca, prenio ih je u spavaću sobu nakanivši tu noć provesti na njima.

I tako je Emanuel postao jedan od prvih hrvatskih povratnika; ostali su se još povlačili po primorskim hotelima kvareći želudac hotelskom lošom hranom ili su se gurali po malenim lego-naseljima.

Kata, Jasna i unuka pridružile su mu se tek nakon šest mjeseci, pošto su ga danonoćno nagovarale da se vrati k njima i pričeka da razminiraju selo.

Kada su se gotovo svi hrvatski prognanici vratili u svoje domove, postavši tako povratnici, i kada su počeli stvarati neki novi, mnogo teži život, Emanuel je vidio kako ga čeka još mnogo posla i da svojim povratkom nije došao ni do pola.

Službeno, Emanuel je prolupao.

Policajac Branko, kojemu se dobroćudno, smireno Emanuelovo lice nekim divnim čudom usjeklo u pamćenje, vidio je Emanuela ponovno u poznatoj ustanovi za duševne bolesnike, gdje je bio smješten i Brankov rođak kojeg je došao posjetiti, sumnjajući da će ga ovaj prepoznati.

Kraj Emanuela sjedila je uplakana Jasna, kojoj je liječnik nešto strašno ozbiljno govorio na uho, dok je ona kimala glavom i brisala uplakane obraze.

Kada je liječnik otišao, Jasna je još neko vrijeme promatrala svojeg poludjelog oca, izvadila iz torbe cijelu kutiju cigareta, gurnula mu je u ruke, poljubila ga i otišla.

Emanuel se nije okrenuo za njom, nego je cigarete poslagao po klupi, okrenuo se prema svim bolesnicima i viknuo:

— 'Ajmo svi u red, jedan po jedan!!

Tomislava Albertović

Vijenac 195

195 - 26. srpnja 2001. | Arhiva

Klikni za povratak