Može li Hrvatska bolje?

Može li Hrvatska bolje?

Osim nesnošljivosti između ljevice i desnice, političke prilike u nas destabilizira i inflacija političkih stranaka.

Uspostavljanje hrvatske države — nakon davne 1102. godine — središnji je događaj suvremene hrvatske povijesti, a i prijeloman je događaj hrvatske povijesti uopće.

Taj događaj osobit je, posebice, zbog dramatičnih okolnosti u kojima je hrvatska država nastala.

Nastala je kad je u konačnoj krizi komunističke Jugoslavije srpski nacionalizam, u savezu s komunističkom JNA, krenuo uspostaviti veliku Srbiju; po zamisli srpskoga nacionalizma, ta velika Srbija bila bi doprla nadomak Zagrebu i Rijeci (do crte Virovitica — Karlovac — Ogulin — Karlobag, približno), a istočno od te crte provelo bi se etničko čišćenje (Hrvata, Bošnjaka, Albanaca). Svedeni na ostatke naroda u ostatcima Hrvatske, kao narod jedva da bismo imali izgleda.

Potom, zbit će se Vukovar, zbit će se Srebrenica, zbit će se Kosovo.

Uspostaviti hrvatsku državu bilo nam je, u tim okolnostima, sudbonosnim pitanjem.

Na prvim (i jedinim) slobodnim višestranačkim izborima u komunističkoj Hrvatskoj, mandat da hrvatsku državu uspostavi dobila je Hrvatska demokratska zajednica.

Hrvatsko proljeće, drugi put

Kad je onda (1989/1990) višestranačje u nas nastajalo, sve relevantne stranke što su tad nastale bile su istoga podrijetla, potekle su iz sedamdeset prve, odnosno iz hrvatskoga proljeća.

U komunističkoj Hrvatskoj zbivanja za hrvatskoga proljeća (1967-1971) bila su jedino alternativno, oporbeno političko iskustvo, pa je to iskustvo bila ona povijesna podloga iz koje je višestranačje u Hrvatskoj poniklo. U konačnoj krizi komunističke Jugoslavije oporbene stranke i skupine okupljale su se oko istaknutih ličnosti hrvatskoga proljeća te se tako u Hrvatsku 1989. vratila Hrvatska iz 1971.

U oblikovanju hrvatskoga višestranačja oko istaknutih ličnosti hrvatskoga proljeća očitovalo se da je hrvatska sedamdeset prva politički bila raznolika, no očitovao se u tome i liderski sindrom među istaknutim proljećarima (tome sindromu pripisati je i previše stranaka u hrvatskome višestranačju i previše raskola u tim strankama).

Jedna od stranaka iz 1989, a podrijetlom iz 1971, htjela je međutim biti više od političke stranke, htjela je biti nacionalni pokret. Bila je to Hrvatska demokratska zajednica, kojoj je dr. Tuđman namijenio da bude politički pokret široka spektra, da oko državotvornoga programa okupi sve relevantne hrvatske političke tradicije — od povijesne ljevice do povijesne desnice (u tu svrhu tradicionalne bi hrvatske političke opcije u HDZ-u bile sublimirane, pročišćene od zabluda, te bi se tako u HDZ-u zbila pozitivna sinteza hrvatske političke povijesti).

Nacionalni pokreti

U novijoj općoj povijesti nacionalni pokreti politički su zemljovid svijeta stubokom izmijenili.

Posebice, pak, nacionalni pokreti obilježili su noviju hrvatsku povijest, od preporodnoga narodnog pokreta u prvoj polovici 19. stoljeća — a osobito su tu povijest obilježili nakon 1918, u objema Jugoslavijama.

(U prvoj Jugoslaviji hrvatski nacionalni pokret predvodila je Hrvatska seljačka stranka, a na marginama toga narodnog pokreta ustaše su pokušavali potaknuti radikalno nacionalistički pokret; nacionalni, odnosno narodno-oslobodilački program isticali su za Drugoga svjetskog rata i hrvatski, odnosno jugoslavenski komunisti, te u nas komunisti politički uspon duguju nacionalnome, a ne socijalnome programu — svoj socijalno revolucionaran program komunisti su bili zatajili; potom, u komunističkoj Jugoslaviji obilježja nacionalnoga pokreta imao je hrvatski masovni pokret sedamdeset prve; pri raspadu komunističke Jugoslavije, pak, obilježja nacionalnoga pokreta zadobila je poglavito Hrvatska demokratska zajednica.)

U konačnoj krizi komunističke Jugoslavije hrvatska država postala je izglednijom no ikad dotad, no u toj krizi nad Hrvatskom se ujedno bila nadvila pogibao Velike Srbije i genocida nad Hrvatima u toj državi.

Konačna kriza komunističke Jugoslavije bila je stoga osobita, i osobito dramatična, prigoda za hrvatski nacionalni pokret — ili pak za stranačku koaliciju što bi funkcionirala kao nacionalni pokret.

Alternativa HDZ-u

Naspram HDZ-a, ine oporbene stranke podrijetlom iz sedamdeset prve doista su stupile u koaliciju.

U Koaliciji narodnoga sporazuma, i oko te koalicije, bila se okupila većina imena iz sedamdeset prve, i po tome je Koalicija, u usporedbi s HDZ-om, bila u prednosti, imala je više izgleda u hrvatskoj javnosti.

No Koalicija se doimala kao poglavito pragmatično okupljanje političkih stranaka i skupina, kojemu je svrha spriječiti da na izborima pobijedi HDZ (Koalicija je i nastala tek uoči izbora 1990, kad je već bilo izvjesno da na tim izborima naspram HDZ-u ni jedna od inih stranaka pojedinačno nema izgleda).

Pragmatično, neprincipijelno koaliranje u parlamentarizmu je legitimno i uvriježeno; no prilike su u Jugoslaviji 1989/1990. bile iznimne, komunistička se Jugoslavija raspadala i, ako ikad, vrijeme je bilo za nacionalne pokrete (pa su nacionalni pokreti tad i nastajali, u Jugoslaviji uopće).

Kao nacionalni pokret HDZ se međutim, u usporedbi s Koalicijom, doimao odlučnije i organiziranije.

Unatoč zvučnijim imenima u Koaliciji, na parlamentarnim izborima 1990. pobijedio je stoga HDZ, a Koalicija se narodnoga sporazuma raspala.

Uz potporu inih hrvatskih stranaka, i hrvatske javnosti uopće, Hrvatska demokratska zajednica svoj sudbonosan izborni mandat potom je ispunila: hrvatska je država nastala i opstala, suzbila je velikosrpsko-komunističku agresiju na Hrvatsku i osujetila genocid nad hrvatskim narodom.

Refeudalizacija Hrvatske

No ako je o Hrvatskoj demokratskoj zajednici riječ, riječ je osobito o karizmi dr. Tuđmana u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. na vlast u Hrvatskoj stoga zapravo nije došao HDZ, nego dr. Tuđman, s pomoću HDZ-a.

Za vladavine dr. Tuđmana, pak, u tranziciji iz komunizma zbivala se svojevrsna refeudalizacija Hrvatske.

Pobliže, vladavina karizmatičnoga predsjednika Hrvatske demokratske zajednice nalikuje na vladavinu drevnoga patrimonijalnog vladara, što državu poima kao svoje vlasništvo, kao svoj patrimonij; darivanjem iz toga patrimonija srednjovjekovni vladar uspostavlja politički i imovinski povlašten društveni sloj (a to darovnicama uspostavljeno donacijsko plemstvo svojemu feudalnom vrhovniku dužno biva vjernost i službu).

No dr. Tuđman svoj patrimonij nije baštinio od Trpimirovića i od Arpadovića, nego od Broza Tita: tajkunska feudalizacija hrvatskoga gospodarstva zbivala se donacijama iz komunističkoga kolektivnog vlasništva (u procesu tranzicije iz komunizma ta se društvena imovina privatizirala, no pod tako povoljnim uvjetima da se bivša komunistička kolektivna imovina — što je tvorila pretežan dio nacionalnoga imetka — zapravo darivala).

Nadalje, hrvatski predsjednik svoje je izabranike darivao državnim i inim društvenim položajima, prihodima i počastima.

Iz Predsjedničkih dvora nastajalo je tako neko novo donacijsko plemstvo, uspostavljala se neka nova politička i vlasnička aristokracija.

Promisao hrvatskoga državnog poglavara toj je novoj, državotvornoj društvenoj eliti namijenila da bdije nad hrvatskom državom i skrbi se o društvenoj dobrobiti, te da tako bude jamstvom spokojne budućnosti hrvatskoga naroda.

Grijeh struktura

Za vladavine dr. Tuđmana pristajanje uz HDZ bivalo je, u tim okolnostima, uvjetom za društveno promaknuće i stjecanje materijalnih dobara, bivalo je ulaznicom u svijet moći.

Na naličju, Hrvatska demokratska zajednica prometala se u mjesto za promicanje osobnih i grupnih interesa, u HDZ-u i oko HDZ-a uspostavljale su se, na naličju, veze mafijaškoga tipa; nicala je tako cosa nostra, na hrvatski način (pod državotvornom izlikom, naime).

U tome kontekstu zagrebački nadbiskup upozorit će na grijeh struktura u Hrvatskoj.

O dr. Tuđmanu i HDZ-u zaključno

U Europi na pragu 21. stoljeća patrimonijalna vladavina dr. Tuđmana bila je anakronična, a pripisati joj je i onaj grijeh struktura.

S druge pak strane, vladavina dr. Tuđmana i HDZ-a potekla je iz slobodnih izbora, bila je demokratski legitimirana i demokracija je u Hrvatskoj u proteklome desetljeću potom opstala; ne baš uzorna demokracija, no ipak demokracija.

Posebice, hrvatska država u proteklome desetljeću bila je demokracija — usporedi li se s komunističkom Jugoslavijom, a i u usporedbi s jugoslavenskom državom uopće. Uostalom, demokracije u Hrvatskoj tradicionalno nije bilo (pa ni za Habsburške Monarhije, recimo; Austro-Ugarska je, doduše, bila ustavna monarhija, ali nije bila parlamentarna monarhija; osim toga, poput Jugoslavije, i ta država bila je tamnica naroda te se, poput Jugoslavije, i ta država stoga urušila).

U proteklome desetljeću uspostavljena je dakle, u dramatičnim okolnostima, hrvatska država i uspostavljena je, ipak, i demokracija u Hrvatskoj — i, po tome, proteklo desetljeće veliko je doba hrvatske povijesti.

Sve u svemu, sud o dr. Tuđmanu i o HDZ-u u proteklome desetljeću u povijesnoj perspektivi bit će, pretpostavljamo, pretežno afirmativan.

Kriminalizacija dr. Tuđmana i HDZ-a

Nakon smjene na vlasti u Hrvatskoj, na ljevici u nas u tijeku je, međutim, radikalna kriminalizacija dr. Tuđmana i HDZ-a.

U ljevičarskim glasilima, recimo, rabe se izrazi poput: ekstremna desnica, hrvatski fašizam, hrvatski naci-ekstremizam, pljačkaška diktatura, totalitarizam, hrvatski folklorni barbarogenij, mračno doba, tuđmanoidi.

To desnilo da je odgovorno (odnosno suodgovorno) za genocidne nedavne ratove u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Aktualni hrvatski predsjednik, primjerice, o tim ratovima reći će da su potekli iz nacionalističkih projekata o etnički čistoj velikoj Srbiji i etnički čistoj velikoj Hrvatskoj (pa da bi se za te ratove svatko svakome trebao ispričati). Predsjednica jedne od stranaka vladine koalicije, pak, u Hrvatskome saboru izjavit će kako je u tim ratovima (i) Hrvatska bila agresor.

U drugoj jednoj verziji, međutim, ratova u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini zapravo nije ni bilo, nego su to bili simulirani, dogovorni ratovi — o kojima su se Tuđman i Milošević dogovorili da bi uzajamnim genocidom uspostavili onu etnički čistu veliku Srbiju i onu etnički čistu veliku Hrvatsku.

U tome kontekstu, o hrvatskoj vojsci pisat će se, primjerice, da je to izopačen sustav »u kojem su djecu povjeravali ubojicama, dilerima, kriminalcima, pervertitima i duševnim bolesnicima, a roditelje tjerali da budu ponosni«. Aktualni hrvatski predsjednik, pak, visoke je vojne krugove optužio da su pripremali državni udar (te je te navodne urotnike, istaknute ratne zapovjednike, iz HV-a uklonio).

Inače, hrvatsku državu hrvatski nacionalisti da hoće zbog toga da bi je opljačkali. A da bi to na miru mogli obaviti, ti pljačkaši Hrvatsku da žele u svijetu izolirati — navodi hrvatski predsjednik. Predsjednik hrvatske vlade, pak, u jednome će intervjuu reći da se protiv HDZ-a vodi istraga.

U radikalnijoj ljevičarskoj verziji fašistoidnome HDZ-u blizak je HSLS (to da su liberalni ustaše, odnosno hadezeovci s ljudskim licem), s novoustaškim HDZ-om da simpatiziraju i iz HSS-a, naklonjen da mu je i reakcionarni katolički kler, a i tradicionalistički intelektualno-kulturalni establišment u Hrvatskoj. Takvim tvrdnjama sukladno, intelektualka s ljevice izjavit će kako se nakon uspostave hrvatske države politički angažirala — zbog toga da bi posvjedočila kako ipak ima i onih koji se nacionalističkom ludilu u Hrvatskoj suprotstavljaju.

Uzajamna kriminalizacija

Na progresivnu kriminalizaciju desnice u nas ta desnica uzvraća progresivnom kriminalizacijom ljevice u Hrvatskoj.

Ljevica u nas da je komunističkoga podrijetla, a komunisti da su poubijali i progonili na stotine tisuća Hrvata — od Drugoga svjetskog rata pa do naših dana (za te zločine, k tomu, nikad nitko da nije odgovarao).

Budući da je komunističkoga podrijetla, ljevica u Hrvatskoj da je stoga ujedno i jugoslavenskoga političkog podrijetla.

Okupljena oko SKH-SDP, ta ljevica da je HDZ zbog njegova hrvatskoga državotvornog programa bila proglasila strankom opasnih namjera; potom, SKH-SDP naoružanje hrvatske teritorijalne obrane da je predao SNA i tako, uoči agresije na Hrvatsku — Hrvatsku da je razoružao; a kad je, potom, HDZ krenuo potajno organizirati hrvatsku obranu, SKH-SDP da je zahtijevao saborsku istragu — jer da HDZ ilegalno organizira paravojne postrojbe u Hrvatskoj; potom, komunisti iz SKH-SPD da nisu htjeli glasovati za saborsku deklaraciju o neovisnosti Hrvatske (a na partijskome skupu u Splitu da su pjevali Jugoslaviji — od Triglava pa do Vardara).

Danas, pak, ta neokomunistička ljevica Hrvatsku da vodi u nove balkanske asocijacije (također i zbog toga da bi i nadalje bila u milosti svjetskih moćnika).

Političke nesnošljivosti bilo je i za vladavine dr. Tuđmana i HDZ-a. Doduše, dr. Tuđman bio je proglasio pomirenje povijesno suprotstavljenih hrvatskih političkih opcija (ustaša i partizana, odnosno zapravo ustaša i komunista) — no nesnošljivosti je tad bilo spram tadašnje oporbe (pa se o Tuđmanu govorilo da mrtve miri, a žive da svađa).

Nakon smjene na vlasti, međutim, politička nesnošljivost u nas eskalira, i sad smo već u verbalnome građanskom ratu u Hrvatskoj.

Inflacija političkih stranaka

Osim nesnošljivosti između ljevice i desnice, političke prilike u nas destabilizira i inflacija političkih stranaka.

U slomu komunističke Jugoslavije niknulo je u Hrvatskoj sijaset stranaka: nakon pola stoljeća totalitarizma bila se to oglasila sloboda, spontano i nesuvislo.

Očekivati je bilo da će od onoga mnoštva stranaka opstati tek nekoliko parlamentarnih stranaka, po uzoru na sređene suvremene demokracije.

No, proces suvisla stranačkog artikuliranja u nas se ne zbiva — u Saboru je odviše stranaka i u Saboru je, dapače, sve više stranaka. Posljedično, politički sustav u nas u imanentnoj je, u strukturalnoj krizi.

Aporije vladine koalicije

Posebice, u strukturalnoj je krizi aktualna hrvatska vlada.

To je vlada široke stranačke koalicije, no jedna od koaliranih stranaka (SDP) u toj je vladi nadmoćna te vladinoj stranačkoj koaliciji prijeti da se prometne u transmisiju političke volje jedne od koaliranih stranaka (da postane nešto poput Narodne fronte, ili Socijalističkoga saveza); zauzvrat, ine stranke vladine koalicije promeću se u oporbu vladi u kojoj jesu, te stranke kao da su i u vladi i u oporbi (na naličju, pak, niti su u vladi, niti u oporbi).

Poput Koalicije narodnoga sporazuma, i aktualna je stranačka koalicija koalicija protiv (HDZ-a), a ne koalicija za; aktualna stranačka koalicija imanentno je stoga nestabilna.

Posljedično, i vlada te stranačke koalicije imanentno je nestabilna.

Otimanje o prevlast

Političke prilike u nas destabilizira i otimanje o prevlast nad izvršnom vlasti, između Predsjedničkih i Banskih dvora.

U predizbornoj su se kampanji i današnji hrvatski predsjednik i današnja hrvatska vlada obvezali da će polupredsjednički politički sustav, skrojen za predsjednika Tuđmana, zamijeniti parlamentarnim političkim sustavom.

Nakon izborne pobjede ispostavilo se, međutim, da današnji hrvatski predsjednik ipak ne želi biti državni predsjednik parlamentarnoga tipa (odnosno da politički ne želi biti fikus), nego da bi htio da težište izvršne vlasti ipak i nadalje bude u Predsjedničkim dvorima.

Za razliku od bivšega hrvatskog predsjednika, sadašnji hrvatski predsjednik za sobom međutim nema parlamentarne većine, pa politički ne nadzire ni sabor, ni vladu parlamentarne većine.

Na inicijative i poticaje hrvatskoga predsjednika Vlada i Sabor uzvratili su stoga ustavnom revizijom kojom je djelokrug hrvatskoga predsjednika ipak sveden na djelokrug državnoga predsjednika u parlamentarnome političkom sustavu, a težište izvršne vlasti premješteno iz Predsjedničkih u Banske dvore.

Zauzvrat, na Banske dvore puca se i s Pantovčaka (iako na objema tim adresama stanuje ista stranačka koalicija), te Predsjednički dvori postaju stožerom izvanparlamentarne oporbe, slijeva.

Nadalje, političkoj destabilizaciji pridonosi i gospodarska kriza u nas (a politička nestabilnost, korelativno, pridonosi gospodarskoj krizi u Hrvatskoj).

Olaka obećanja

Hrvatskoj je Jugoslavija namrla gospodarstvo što se temeljilo na komunističkome kolektivnom vlasništvu, a takvo vlasništvo nije bilo produktivno — ni u nas, ni u komunističkome svijetu uopće (pa se taj svijet urušio: ne samo zbog toga, ali svakako i zbog toga).

Potom, u hrvatskoj državi HDZ je doduše potaknuo privatizaciju komunističkoga društvenog vlasništva, ali po načelu političkoga oportuniteta, pa ni ta privatizacija nije bila produktivna.

Na istočni grijeh hrvatskoga gospodarstva, iz komunističkih vremena, nadovezao se tako grijeh struktura, za vladavine HDZ-a, te je hrvatsko gospodarstvo danas kao u nekome čistilištu u kojemu bi se moralo očistiti od grijeha i ekonomskoga kolektivizma i tajkunske privatizacije.

U predizbornoj promidžbi uoči parlamentarnih izbora u nas oporbena koalicija svu krivnju za loše stanje hrvatskoga gospodarstva svaljivala je, međutim, na HDZ (jer da sustavno pljačka Hrvatsku); ujedno, oporba je obećavala i velike i brze gospodarske promjene nabolje čim ta pljačka Hrvatske prestane, odnosno čim dođe do smjene na vlasti u Hrvatskoj.

Do smjene na vlasti potom je došlo, no najavljen kopernikanski obrat nije se zbio, hrvatskome gospodarstvu nije krenulo nabolje — ni odmah, ni uvelike, ni uopće; korelativno, ni životne prilike radno ovisnoga stanovništva u nas nisu se poboljšale, dapače, i nadalje se pogoršavaju.

Kriza parlamentarizma

Gospodarska, a i brojna ina velika predizborna obećanja velikoj su izbornoj pobjedi oporbe zacijelo pridonijela. No olaka predizborna obećanja zapravo su ipak bila politička greška u koracima što bi skupo mogla koštati stranke vladine koalicije, ali i parlamentarizam u nas uopće.

Pod dojmom kako »vlada ni jedno od predizbornih obećanja nije ispunila«, javno mnijenje u nas u svojevrsnomu je šoku.

Hrvatska se javnost i u HDZ-u bila razočarala, no političke alternative tad kao da je bilo, pa se javno mnijenje priklonilo oporbi. Sad, međutim, izgledne političke alternative kao da nema: šok zbog toga što aktualna vlada »ni jedno od predizbornih obećanja nije ispunila« pretežno se stoga, zasad barem, ne promeće ni politički prosvjed, nego u političku rezignaciju; jasan znamen te rezignacije velik je porast apstinencije na svim izborima nakon smjene na vlasti u Hrvatskoj.

Masovnom političkom apstinencijom hrvatska javnost ne iskazuje nepovjerenje tek ovoj ili onoj stranci, ili stranačkoj koaliciji, nego strankama u nas uopće — iskazuje nepovjerenje u parlamentarni politički sustav u Hrvatskoj.

Unutarnje prilike u nas utječu pak i na međunarodne izglede Hrvatske.

Povijesna prigoda

Tradicionalno, bili smo narod s ruba srednjoeuropskoga i sredozemnoga kulturnopovijesnog kruga.

Potom, Jugoslavija je Hrvatsku 1918. iz Srednje Europe premjestila na Balkan.

Potom, staljinizam u Jugoslaviji Hrvatsku je 1945. premjestio na komunistički euroazijski Istok.

Potom, nakon Staljinove anateme nad Jugoslavijom 1948. godine, titoizam u Jugoslaviji Hrvatsku je premjestio u afroazijski nesvrstani Treći svijet.

I nesvrstana afroazijska Jugoslavija i euroazijsko sovjetsko carstvo u međuvremenu su propali te europska zajednica naroda (Europska unija) svoje istočne granice danas ponovno definira. Povijesna je to prigoda da se u tu zajednicu i Hrvatska (re)integrira, zajedno s inima srednjoeuropskim narodima koje je bio zadesio komunizam.

U tu svrhu Hrvatska bi, međutim, u tranziciji iz komunizma morala biti uspješnija.

Osim toga, međunarodne izglede Hrvatske umanjuje i projugoslavenska predrasuda u zapadnjačkim političkim krugovima.

Projugoslavenska predrasuda

Za hrvatsku stvar veliki svijet tradicionalno nije imao razumijevanja, te su tako nakon 1918. zapadne demokracije podupirale svaku Jugoslaviju, pa i kad nije bila demokratska (a Jugoslavija nikad nije bila demokratska), dočim Hrvatskoj nisu bile naklonjene ni kad je bila demokratska (a Hrvatska je u objema Jugoslavijama bila pretežno zapadnjački, demokratski nastrojena). Te su tako zapadne demokracije podupirale i Jugoslaviju samodršca Aleksandra (dočim za demokratski hrvatski nacionalni pokret oko Stjepana Radića nisu imale razumijevanja), podupirale su i Jugoslaviju četnika Draže Mihajlovića, a potom i Jugoslaviju komunista Broza Tita (dočim za demokratsku hrvatsku sedamdeset prvu nisu imale razumijevanja). U konačnoj pak krizi Jugoslavije zapadne demokracije povlađivale su komunističkoj JNA (kad je 1991. pokušala suzbiti demokratski slovenski nacionalni pokret i izbiti na slovensko-austrijsku granicu), a priklonile su se i Miloševićevoj Jugoslaviji (u ratu odveć naoružane Miloševićeve Jugoslavije protiv nenaoružane Hrvatske zapadne su demokracije proglasile embargo na izvoz oružja u to područje i tako zapravo potpomogle Miloševićevu Jugoslaviju).

No hrvatska je država ipak nastala, i tad se zbio zaokret u politici zapadnih demokracija spram Hrvatske i spram Jugoslavije: hrvatsku državu zapadne su demokracije priznale, a pristale su time i na raspad Jugoslavije (taj zaokret valja pripisati uvelike okolnosti da su se tad već bili raspali i Varšavski pakt i SSSR).

Nadomjestak za Jugoslaviju

Tome unatoč, projugoslavenska predrasuda u zapadnjačkim političkim krugovima traje; uporno održavanje projugoslavenske političke dogme u tim krugovima danas se dvojako očituje. Zapadnjačka politika protivi se tomu da se proces dezintegracije Jugoslavije dovrši, de iure odvajanjem Kosova i Crne Gore od Srbije.

Tome naprotiv, zapadnjačka politika htjela bi da se područje bivše komunističke Jugoslavije nekako ipak reintegrira; pobliže, ta politika htjela bi da se zapadni Balkan uspostavi kao zaseban geopolitički entitet te da to bude — po uzoru na zapadnoeuropske integracije — područje postupno sve intenzivnije suradnje, uglavnom bivših jugoslavenskih socijalističkih republika i pokrajina (u pojedinostima, u tom nadomjestku za Jugoslaviju ne bi bilo Slovenije, a bila bi Albanija).

O svojevrsnoj toj jugonostalgiji u zapadnjačkim političkim krugovima Alain Finkielkraut navodi: »Naime, na Zapadu postoje i osobe koje misle i ovako: Jugoslavija se raspala ponajviše zbog nacionalističkog ludila. No kako danas više nema Tuđmana u Hrvatskoj ni Miloševića u Srbiji, zbog čega razumni ljudi, koji sada upravljaju u tim zemljama, ne bi obnovili jugoslavensku ideju? Takva vizija naravno nema osnove, ona je glupa i opasna, iako moramo priznati da je na žalost dosta proširena.«

Zajedno s inim bivšim jugoslavenskim socijalističkim republikama i pokrajinama (bez Slovenije, a s Albanijom) — u tome zapadnobalkanskome paketu Hrvatska ne bi imala nikakvih izgleda da dospije u Europu 21. stoljeća, barem ne u doglednoj budućnosti.

Nevolja je međutim i u tome što Hrvatska takvih izgleda nema ni zasebno, zasad barem.

Hrvatska u usporedbi

U tranziciji iz komunizma, Hrvatska gospodarski zasad zaostaje — u usporedbi sa zapadnjačkim svijetom (a i u usporedbi s bivšom jugoslavenskom Slovenijom i inim srednjoeuropskim bivšim komunističkim zemljama).

S time u vezi: s visokom stopom godišnjega porasta društvenoga proizvoda od pet posto Hrvatska bi Europsku uniju dostigla tek za 57 godina, s godišnjom stopom porasta od četiri posto dostigla bi je tek za 161 godinu, s godišnjom stopom porasta od tri posto ne bi je dostigla unedogled — a sve to uz pretpostavku da godišnja stopa porasta društvenoga proizvoda u Europskoj uniji ne bude veća od dva posto; no godišnji porast društvenoga proizvoda u Europskoj uniji veći je od dva posto, a društveni proizvod u Hrvatskoj stagnira, i to na sniženoj poslijeratnoj razini.

Gospodarski se jaz između Hrvatske i zemalja Europske unije stoga ne smanjuje, nego se naprotiv povećava, pa i dramatično.

Političke pak prilike u Hrvatskoj zbrkane su i nestalne, a hrvatska je javnost demoralizirana.

Može li Hrvatska bolje?

Pogovor

Ne uzmogne li Hrvatska bolje, preostalo bi nam, i nakon Jugoslavije, tavoriti u balkanskoj civilizacijskoj zabiti — u regionalnome zapadnobalkanskom paketu ili pak zasebno; i preostalo bi nam, i nakon Jugoslavije — iseljavati se.

Te bi se naposljetku moglo zbiti da se kao narod ipak upropastimo.

Može li, dakle, Hrvatska bolje?

Jozo Ivičević