Mjesec u središtu

Izložba Landscapers u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu, 9-16. lipnja 2001.

Mjesec u središtu

Cijelo perspektivno kretanje/vođenje kroz prostor akcentirano je s pet crno-bijelih uvećanih fotografija Mjeseca koje produbljuju iluziju ambijenta i vode nas najudaljenijoj točki prostora

Već šest godina Galerija Matice hrvatske pluralistički je usmjerena i otvorena mladim umjetnicima iz doista raznolikih područja umjetničkog istraživanja. Osjetljiv posao izabiranja, otkrivanja i predstavljanja novih imena i djela — uz kreativne napore i samih autora — ostvaren je ponajviše zaslugom voditelja Galerije Vanje Babića, a prema mome mišljenju ovaj put urodio je odličnom izložbom, koja zaslužuje posebnu pozornost struke i publike. Riječ je o promišljenu konceptu, zaokruženu projektu nazvanu Landscapers, koji nudi više razina doživljaja i interpretacije.

Dark Side of the Moon

Ponuđeni hommage oblikovateljima krajolika u audio-verbalno-vizualnoj igri značenja i djela tumači se mnogostruko. Idejni autor projekta Dawor Preis u suradnji i realizaciji s K D Sudecom (sukcesivno postavljene fotografije pomrčine Mjeseca) uz glazbu specifične new age atmosfere Obscure Eucalyptusa, skladanu upravo za ovu izložbu, konstruirao je složenu prespektivno postavljenu ambijentalnu instalaciju sastavljenu od nekoliko jasno definiranih dijelova. Ti dijelovi: objekti, zvuk, prigušena svjetlost i digitalne fotografije s obzirom na idealno označeno očište stvaraju prostornu renesansnu sliku/cjelinu koja komunicira s temeljnim znanstvenim otkrićima četiri velikana povijesti čovječanstva: Newtona, Pitagore, Arhimeda i Einsteina, odnosno vizualno određuje ili se pak odnosi na neke njihove teorije, zakone ili poučke. Tako se cjelokupni rad autora s intuicijom, znanjem, ljubavlju i poštovanjem odnosi prema navedenim istraživačima, koji su znanstvenim dostignućima otkrivali i širenjem spoznaje oblikovali svijet i kozmos (sve se kreće), a autori izložbe, posebice Dawor Preis, a zatim i K D Sudec na drugi — umjetnički način — nadahnuti njihovim znanstvenim teorijama, istražili i oblikovali prostor, odnosno redefinirali duh galerije. Točno je, kako to navodi pisac predgovora, Saša Pavković, »Takve instalacije često nalikuju bizarnim kabinetskim ambijentima u kojima je teško naći granicu između racionalnosti proračuna i neobjašnjivosti ili intuitivnosti umjetničkog nadahnuća.«, ali tu valja naglasti dvije stvari. Rijetko na hrvatskoj suvremenoj likovnoj sceni možemo vidjeti instalaciju koja tako jasno vizualno artikulira osnovne konceptualne i likovne postavke i nije svedena na tek puki trik ili dosjetku koja s pravom dovodi do tipična nerazumijevanja i komunikacije između autora, djela i gledatelja. Drugo, čini mi se da ambijent kabineta Landscapersa nije samo bizaran nego, što posebno valja naglasiti, čudesan — visoko estetiziran kabinet u kojem preko osnovnih strukturalnih elemenata i odnosa instalacije (metalne ili staklene kugle i podloge, tvrđa i mekša materija, prostor i masa, trokut i zakonitost, ljepota i harmonija oblikovanja, zakonitost linearne perspektive i čudesnost iluzije, tekućina i tvarnost, kretanje i mirovanje, svjetlost i sjene, transparentnost i reflektivnost akromatskog i kromatskog ugođaja te njegova blaga prelijevanja...) propituju neke od temeljnih opsesija, kao i primarnih želja i težnja mudra čovjeka i planeta na kojem živi, te svemira čiji je dio i kome unatoč svim svojim nesavršenostima teži; to je odnos između ovostranog i onostranog, komunikacije i razumijevanja života i onoga što slijedi, odnosno relativnosti tih pitanja.

Progutana znanstvena fantastika

I tu je ključna Pavkovićeva misao u predgovoru da autori u formi svete slike ne slave domete religije nego njezina razumskog oponenta — znanosti. Dodao bih da osnovna potreba za vjerovanjem i razumijevanjem proizlazi iz istog izvora — čovjeka sama, koji nastoji shvatiti svijet i njegove transcendencije. Izvore za to treba tražiti možda i u znanstvenoj fantastici koju je dečko iz MIOC-a vjerojatno gutao. Ali sigurno je to da su Dawor Preis i njegov mali tim ostvarili skladnu vizualno/audio/ambijentalnu, ponegdje čak i taktilnu instalaciju u ravnoteži između razuma i intuicije, emocije i percepcije. To je izniman spoj između koncepta znanosti i njezina ostvarenja u umjetnosti! Formalno gledajući to znači da se znakom za oči i stopala određuje idealno očište za gledatelja. On se kroz prostor kreće naizgled slobodno, ali je zapravo vođen nevidljivom rukom autora izložbe. Iz te idealne pozicije promatrač vidi cjelovitu instalaciju. Prvi objekt, kugla — prikazana u dva stanja — simbolizira Newtonov zakon gravitacije i osvijetljena je žutom svjetlošću. Zatim slijede formacije sukcesivno skraćenih konkavnih i konveksnih formi, ostvarenih sastavljanjem svojevrsnih ready-made gradbenih elemenata — trokuta što sugeriraju zakonitosti Pitagorina poučka. Ta dva objekta, koje doživljavamo kao puninu i prazninu, osvijetljena su zelenom svjetlošću. Na kraju, osvijetljen plavom — najhladnijom svjetlošću — Arhimedov zakon predstavljen je transparentnim posudama s vodom i kuglama koje plutaju u njima, ili su postavljene pored posuda sugerirajući dva stanja geometrijskog tijela. Cijelo perspektivno kretanje/vođenje kroz prostor akcentirano je s pet crno-bijelih uvećanih fotografija Mjeseca koje produbljuju iluziju ambijenta i vode nas najudaljenijoj točki prostora, ujedno i najvećoj fotografiji. Tu je Mjesec u središtu instalacije, odnosno perspektive, i simbolizira Einsteinovu teoriju relativnosti! Dakako, draž glazbe svemira potiče mnoštvo različitih asocijacija i jednostavno tjera posjetitelja da tu znanstveno-umjetničku pustolovinu doživi u potpunosti. Čini se da je ovaj put prednost i to što autori ne dolaze isključivo iz umjetničkoga miljea te šire slobode umjetničkog izraza. To istodobno nimalo ne umanjuje njihovu profesionalnost i umjetnički dojam. Jedina je zamjerka galeriji i izlagačima to što izložba traje samo sedam dana, prekratko da bi je svi zainteresirani mogli vidjeti!

Željko Marciuš