Metrika po Pavlu

Teorija i povijest književnosti

Metrika po Pavlu

Pavao Pavličić, Hrvatski dramski stih, Književni krug, Split, 2000.

Fenomen dramskoga stiha, koji se javljao tijekom čitave povijesti naše književnosti, predmet je Pavličićeva izučavanja već niz godina, stoga i ovu upravo objavljenu zbirku studija možemo promatrati kao svojevrstan nastavak njegovih ranijih knjiga u kojima obrađuje tu problematiku. U desetak se tekstova Pavličić bavi pojedinim autorima, pitanjima i problemima našega versificiranog stiha od 16. stoljeća do najnovijeg vremena. Polazeći od tvrdnje kako se u izboru stiha za dramu i načinu njegove uporabe može otkriti niz drugih pojava, u prikazima neće se zaustavljati samo na analizama vrste stiha u pojedinom djelu, nego će ih smještati u širi kontekst u kojem razmatra pitanja poput namjera ili osviještenosti autora, odnosa drame sa cijelim opusom pojedinog autora ili književnopovijesnom situacijom u kojoj se ona pojavljuje, do pitanja njezina kazališnog uprizorenja.

Prve četiri studije

Prve četiri studije bave se starijom hrvatskom književnošću. U tekstu Polimetrija u hrvatskoj drami 16. stoljeća Pavličić dokazuje kako je polimetrija postojala i prije pojave melodrame, uz koju je najčešće povezujemo, i to u posve različitih pisaca. Prikazuje to na djelima Vetranovića, Marina Držića i Lukarevića (opravdavajući izbor posljednjega, relativno nepoznata pisca, i time što se tako dokazuje raširenost i uobičajenost uporabe polimetrije) u kojima se jasno vidi razvoj polimetrije od jednostavnijih ka složenijim oblicima, na koji su utjecali različiti faktori: od povezanosti drame i lirike u kojoj drama slijedi mijene u lirici, profiliranja drame kao književnoga djela, talijanskog utjecaja te samog kazališnog razvoja. U tekstu o Zlatarićevu prijevodu Tassove Aminte Pavličić govori o načinu i prevodilačkim principima u kojima se Zlatarić razlikuje od prethodnika time što njegov prijevod nije adaptacija, nego je dosljedan originalu, uz inovacije poput odriješenog dvanaesterca i sedmerca. Razmatrajući razloge Zlatarićeva izbora da prevede Tassa, dolazi do zaključka da, iako je taj pisac time želio povratak klasičnosti i vječnim načelima, svojim je pristupom, upravo obrnuto stvorio temelje novim i drukčijim uporabama stihova. Specifičnost i neobičnost Kašićeve Svete Venefride, osim u žanrovskom smislu, očituju se i u eksperimentiranju s vrlo kompliciranom shemom dvanaesterca, što Pavličića navodi na pitanje o razlozima koji su tog pisca naveli na takve neuobičajene postupke s obzirom na tadašnje nepostojanje uvjeta da se izvede takva drama. Razmatrajući funkcije stihova, glazbe i drugih elemenata drame u svjetlu tog pitanja, dolazi do zaključka kako je Kašić »od oskudice napravio poetiku«, pa je spomenutim elementima nadomjestio sve one koji bi igrali važnu ulogu u njegovoj drami — da je ona izvođena drugdje. Ćevapovićev Josip, sin Jakoba patrijarke, smatra Pavličić, unatoč brojnim analizama nedovoljno je istražen u području metrike, pa će se analiza kretati unutar triju koordinata — prikaza uporabe stihova, Ćevapovićeve poetike te književnih stajališta. Idejama o ulozi književnosti u nacionalnoj povijesti, predstavljenim u žanru školske drame, Ćevapović prethodi ilircima, a njegovo djelo postaje kopča starog i novog vremena.

Studije o novijoj književnosti

Prelazeći na noviju književnost, Pavličić piše o Franji Markoviću, pronalazeći zanimljivost u uporabi jednake vrste stiha (jedanaesterac) za različite vrste djela, u kojoj uočava suptilnu razliku između tih jedanaesteraca koja dovodi do jasne stilske razlike između drama, čime Markovićevi stihovi poprimaju stilemsko obilježje. Dalja razmatranja odnose se na Badalićev libreto Nikole Šubića Zrinjskog, u kojem uz metričku analizu propituje i žanrovske odrednice po kojima taj tekst kvalitetom nadilazi libretističko određenje i može dobro funkcionirati i kao drama, kao i na drame Ante Tresića Pavičića, koje, podijelivši ih na tri osnovna tipa s obzirom na način uporabe stiha, određuje kao primjere poetike tog pisca koju odlikuje neobičan spoj vjere u vrednote antičkoga svijeta i načina dolaženja do njih putem tekovina novovjekovlja, poetike koja nije naišla na svoje sljedbenike.

Tri posljednje studije

U tri posljednja teksta Pavličić se bavi pojavom stiha u dvadesetstoljetnoj drami. Polazeći od početka stoljeća i pojave stiha u domaćim modernističkim i ekspresionističkim dramama, ističući njihovu atipičnost, Pavličić uspoređuje ta dva pravca ustanovljavajući i pobrojavajući razlike u uporabi i značenjima stihova, koje dovode i do njihovih razlika u svjetonazorima, vrijednostima, odnosno poetikama. U analizi dramskog stiha pedesetih i šezdesetih godina polazi od temeljnoga razlikovanja jednočinki i drame s više činova, koje će ga dovesti do zanimljive podjele na poetsku dramu i predložak za igru, te sagledavanja njihova odnosa spram tradicije i spram kazališne prakse. Posljednju analizu, onu dramskog stiha u sedamdesetim i osamdesetim godinama, zasniva na pregledu drama objavljivanih u časopisima »Forum« i »Prolog« među kojima nalazi sličnosti (radnja u prošlosti, teme pjesništva i umjetničke sudbine), te na kraju ustanovljavajući njihovu razliku spram drama iz pedesetih i šezdesetih godina.

Jasnoća izlaganja, sposobnost uočavanja relevantnih podataka u naoko manje važnim književnim pojavama, analitička temeljitost i točnost u prikazu pojedinog djela, ali i spretno smještanje u širi kontekst glavne su odlike ovih istraživanja, koja čine vrijedan prinos proučavanju hrvatske metrike, ali i teatrološkim istraživanjima.

Ljubica Anđelković