Kultna knjiga

Teorija i povijest arhitekture

Kultna knjiga

Bruno Zevi, Znati gledati arhitekturu, Naklada Lukom, Zagreb, 2000.

Arhitektura je artikulacija prostora koji je određen granicama. Ona nastaje onda kada prostor počnemo svjesno omeđivati ljušturom.

Bruno Zevi (1918-2000), talijanski arhitekt i teoretičar, bio je jedna od najuglednijih ličnosti suvremene teorije arhitekture i urbanizma 20. stoljeća. Autor je nekoliko kapitalnih djela iz područja teorije i povijesti arhitekture (Povijest moderne arhitekture, Znati gledati urbanizam, Prostori moderne arhitekture, Arhitektura u jezgri), od kojih je najpoznatija, gotovo kultna knjiga Znati gledati arhitekturu. Od Rima do Zagreba trebale su joj pedeset i dvije godine. Još prije dvadeset i pet godina bila je obvezna literatura na studiju povijesti umjetnosti, knjiga koju smo mogli čitati u izvorniku ili kao polupismene skripte nekog nadobudnog studenta koji je knjigu djelomično preveo, uz niz nadopuna koje su se godinama dopisivale.

Ljubaznošću autora, koji nam je prije smrti velikodušno ustupio autorska prava, knjiga je napokon dospjela i na hrvatsko tržište, zahvaljujući preporuci sveučilišnog profesora dr. Vladimira Markovića i prevoditeljici dr. Željki Čorak, a uz financijsku pomoć Ministarstva kulture RH. Od daleke 1948, kada je prvi put objavljena u izdanju torinskog nakladnika Einaudija, knjiga je doživjela još osam izdanja, koja je Zevi dopunjavao i obogaćivao novim saznanjima. Prevedena je na nekoliko svjetskih jezika, a samo u Italiji tiskana je u višemilijunskoj nakladi. Talijansko džepno, ekonomično izdanje hrvatski je nakladnik povećao u formatu (14 x 21,5 cm) i obogatio tvrdim uvezom s dodatnim zaštitnim ovitkom.

Knjiga Brune Zevija, pisana jednostavnim i razumljivim jezikom, bavi se prostorom kao nositeljem arhitekture. Ona nas navodi na razmišljanje i osvještavanje prostornih razlika između građevina pojedinih kultura i epoha. Zatvoren, mračan prostor grčkoga hrama u suprotnosti je s veličanstvenim statičnim prostorom antičkoga Rima. Prostorna metrika i aditivnost romanike razlikuje se od sažimanja i uspostave prostornoga kontinuiteta između unutrašnjosti i vanjštine gotike.

Prostor je bitan dio naše svakodnevice kojeg uglavnom nismo svjesni. On »nije samo prazna šupljina, negacija čvrstog tijela: on je živ i pozitivan. On nije samo vizualna činjenica: već je, u svakom smislu, a posebno u smislu ljudskosti i cjelovitosti, življena stvarnost.«

U posljednje vrijeme sve se češće suočavamo s izdanjima (ponekad već i zastarjelima) koja se objavljuju sa zakašnjenjem od više desetaka godina (Wölfflin, Panofsky, Gombrich, Hocke), po logici bolje ikad nego nikad. Zbog malih naklada, uvjetovanih nevelikim hrvatskim tržištem, te obično luksuznijim izdanjima, takve su knjige obično dvostruko, pa i trostruko skuplje, što osiromašenu intelektualnom staležu nikako ne ide u prilog. Nedokučivo mi je zbog čega se naši izdavači užasavaju džepnih, mekanih, jeftinijih, a odlično i trajno uvezanih izdanja (toliko popularnih u daleko bogatijim zemljama Europe), koja bi bila znatno pristupačnija hrvatskom džepu. Moraju li vrhunska djela europskih kulturnih znanstvenika najprije biti vrednovana u cijelom svijetu da bismo ih nakraju i mi prihvatili?

Jesmo li uistinu toliko siromašni (skupa autorska prava), bogati (luksuzna izdanja) ili proračunati i nepovjerljivi prema opće priznatim vrijednostima?

Paulina Granec