Kreator velikih svjetova

Razgovor: Sasha Waltz

Kreator velikih svjetova

Jako mi je važno da svi sudjeluju, ne samo plesači nego svi sudionici. Ideja može doći od kostima, od same scene, na neki način svi sudjeluju u procesu nastanka neke predstave, a ja sam samo netko tko svime upravlja i sve filtrira te uvodi u vlastiti univerzum

Sasha Waltz otvorila je ovogodišnji, petnaesti po redu, Eurokaz predstavom Zweiland (Dvojna zemlja). Jednu od voditeljica teatra Schaubühne am Lehniner Platz, Sashu Walz, neki su kritičari po značenju uspoređivali s Pinom Bausch i grupom Rosas. Predstava koju je vidjela zagrebačka publika, nastala 1997, predstava je o gradu Berlinu kao paradigmi dvojnoga njemačkog društva.

Svatko percipira i razumije neko umjetničko djelo prema situaciji u kojoj se nalazi, prema povijesti, različito od bilo koga drugog — različito od zemlje u kojoj se predstava izvodi. Tema predstave Zweiland jest Njemačka, obrađena na općeniti način, tako da se može prenijeti i na druga područja. Utoliko se jednako dobro može prenijeti na situaciju u Hrvatskoj.

Koliko je ishodište povijesni sukob, toliko je predstava izrazito duhovita.

— Volim humor koji tragične situacije do te mjere izoštrava da im se čovjek ponovno može smijati. Humorom doći do distance prema nekim složenim situacijama i moći se smijati nad njima i nad samim sobom. Zapravo jako volim crni humor. Čini mi se kako u mom poslu s vremenom ima sve manje humora. Zweiland je sada otprilike četiri godine stara predstava nastala u nekom drugom vremenu i u mom repertoaru svakako najlakše djelo.

U predstavi Körper (Tijelo), kojom je 1999. započela suradnja s Teatrom Schaubühne am Lehniner Platz, bavite se različitim tjelesnim aspektima tijela kao što su to živčani sustav, krvotok, koža, kosti.

— U predstavi Körper pokušala sam istražiti materijalnost tijela, istražujući posebice različite aspekte — body sistems, kako ih nazivam. Pokušala sam za različite sustave pronaći različit tjelesni izraz i kreirati srodstva, obitelji, unutar samih plesača i ansambla i to na način da sam za pojedini aspekt birala plesače koji po prirodi svoga tijela više izražavaju živčani sustav ili kostur, kožu ili krvotok, mišiće... Htjela sam kreirati tjelesni izraz svakog aspekta kako bi gledatelji zadobili osjećaj kvalitete tih različitih sustava. To mi je bio cilj. Naravno da je sve bilo estetizirano, no sve skupa zapravo je istraživanje svih tih različitih aspekata tijela i pokušaj njihova gledanja u jednoj formi. Pokušala sam jezikom pokreta izraziti unutrašnjost tijela.

Za realizaciju takva projekta svakako je najprikladniji rad s grupom, ansamblom, a i većina vaših djela predstave su većeg broja plesača.

— S predstavom Allee der Kozmonauten izašla sam kao plesačica iz svojih predstava i prestala plesati u njima. Za mene je jednostavno veći izazov graditi strukture, velike formacije. Najčešće u glavi imam situacije ili formalne ideje za koje je potrebna velika skupina plesača. Radim s velikim korpusom. Imam potrebu kreirati velike svjetove. Mnogo bolje stvaram kada je nešto izvan mene same. Postoje doduše programi u kojima i sama plešem, improviziram na glazbu s ostalim plesačima, i programi gdje radim sama, no to je sasvim drugi kolosijek. Da bih nešto stvorila, trebam distancu. U mojoj sljedećoj predstavi sudjeluje još veća skupina plesača, riječ je o kolektivnim tokovima, a vizualno o tjelesnim strukturama za koje trebam veliku grupu plesača, što s pojedinačnim figurama nikako ne bih mogla stvoriti. Grupa me, konačno, jako zanima. Zanimaju me njezini fenomeni, što se postupno počelo razvijati nakon moje predstave Na zemlje. Prva predstava nakon nastanka predstave Zweiland je predstava Na zemlje nastala u suradnji s ruskim ansamblom Abramovka iz Moskve. Zweiland je još predstava malog broja plesača.

U radu s velikim ansamblima, koliko je predstava na kojoj radite rezultat zajedničkog stvaranja i kako veliki broj umjetnika utječe na samo djelo?

— Utjecaj svakoga plesača je velik. Predstave su zapravo rezultat kolektivnoga rada. Mnogo improviziram i obično su faze istraživanja i igre jako duge. Svi suradnici potpuno su upleteni u to. Jako mi je važno da svi sudjeluju, ne samo plesači nego svi sudionici. Ideja može doći od kostima, od same scene, na neki način svi sudjeluju u procesu nastanka neke predstave, a ja sam samo netko tko svime upravlja i sve filtrira te uvodi u vlastiti univerzum. Zbog toga je važno da radim sa čvrstom grupom, ansamblom, kako bi plesači razumjeli jezik s kojim radim. Kao koreograf razvijaš određeni vokabular i načine izražavanja, a oni su ponekad podsvjesni. Zapažam kad radim s novim plesačima, da oni često uopće ne razumiju što mislim. Jezik jednostavno još ne postoji. Zbog toga treba izgraditi nešto zajedničko, što se onda može dalje razvijati.

Inspiracija dolazi odasvud.

— Da, u mojim ranim djelima — u prvoj trilogiji — mnogo sam radila s filmom, danas više nije tako. Danas me više nadahnjuje slikarstvo, manje glazba. U Zweilandu glazba je dramaturški jako bitna, usko sam surađivala s Huanom, Huan je pjevač i glazbenik i ideja je bila napraviti nešto bez izvanjskog utjecaja. Muzika je svakako bila važna i na neki način oblikovala djelo, no svakako nije bila pokretačka snaga ili izvor inspiracije.

Moji su motivi najvećim dijelom život, svakodnevica, okolina ili neko odabrano mjesto, primjerice berlinska ulica u predstavi Zweiland, gdje onda istražujem, fotografiram. Kada smo radili predstavu Na zemlje otišli smo mjesec dana živjeti i raditi u Rusiju. Izlažem se određenim situacijama, u kojima doživim nešto što me nadahnjuje i što istražujem. Pritom uvijek nastojim pronaći različite situacije. Trenutačno me jako zanima arhitektura, koja je postala dominantna. U predstavi Körper to je bio židovski muzej, a u novom komadu sama zgrada teatra Schaubühne. Predstavu radimo na zgradi teatra, na krovovima i različitim mjestima oko teatra Schaubühne. I u mojim je ranim djelima arhitektura, posebno interijeri, imala važnu ulogu. S vremenom su ti prostori narasli i povećali se. Istovremeno mi je likovna umjetnost osobito važna — uglavnom vrlo specifično, za pojedinu predstavu točno određeni slikar.

Vaš sljedeći projekt nosi skupina od dvadeset četiri plesača.

— U osnovi je to treći dio trilogije koja počinje predstavom Körper, gdje se bavim materijalnošću tijela. Drugi je dio predstava S, u kojoj obrađujem temeljnu esenciju života, životnu energiju i snagu — požudu i seksualnost. To su ishodišta. Posljednji dio trilogije, što je moj sljedeći projekt, bavit će se duhovnim, nematerijalnim, i u njemu intenzivno istražujem temu smrti. Bit će to snažan grupni komad. Na neki način riječ je o organizmu i tijela svih plesača zajedno tvore unutrašnjost jednoga velikog tijela. To je svakako kolektivno djelo iako i dalje unutar predstave postoji kolektiv s jedne i pojedinci s druge strane. To nastojim sačuvati. Uvijek želim istaknuti pojedine osobe. Pri tome jednaku važnost dajem istraživanju prostora. Pogled gledatelja uvijek je jako visoko jer se predstava odvija na krovovima i gledano iz žablje perspektive tijela plesača kao da nestaju i ponovno se pojavljuju ni iz čega. Zasad je to još moje istraživanje, iz čega će se roditi predstava. Premijera će biti u veljači 2002, a to ljeto idemo u Avignon.

Na koji način i kojim tehnikama držite tako veliki ansambl na okupu duhom i tijelom?

— Obično pozivam mnogo različitih plesača — pedagoga koji rade s ansamblom jedan do tri tjedna i uglavnom su to čiste, moderne tehnike. Mnogo radim s release-tehnikama, postavom tijela, tehnikama koje ne zadaju čvrstu estetsku formu, poput tehnike Suzie Klein ili Davida Zambrana, mog dugogodišnjeg prijatelja, koji nam također svake godine drži seminare. Mnogo radimo s pedagozima koji podučavaju kontakt-improvizaciju ili rade u tom smjeru. Nastojim svojim ljudima dati široki spektar i učiniti ih što otvorenijim. Mislim da je važno da plesači vide različite tehnike i mogućnosti. Prije dva mjeseca, prvi put nakon sedam godina, ponovno sam pozvala klasičnoga pedagoga da radi s ansamblom. Mislim da je to u ovom trenutku za ansambl dobro i ponovno ću ga zvati.

Joga je zapravo naš osnovni trening, a sam klasični balet povremeno je potreban, no za moj posao nije nužan.

Koliko je bliska suradnja s ostalim produkcijama teatra Schaubühne, gdje se svaki komad vrlo temeljito analizira i priprema kroz prizmu sociokulturnog konteksta? Postoji li u kući uopće granica plesnih i kazališnih predstava?

— Za mene granica ne postoji. Zapravo ne postoje granice među umjetnostima, jer mi se čini kako su se granice toliko pomakle da čak i u izvedbenim umjetnostima nešto može prerasti u slikarstvo. Kada je nešto ples, a kada performans? Čemu te podjele, to smatram besmislenim. Jednostavno treba naći načina da izraziš ono što želiš reći, a ti načini su onda samo mediji koje ravnopravno i ispravno koristiš. Ponekad me više ponese tijelo, ponekad jezik ili situacija. Uvijek krećem od tijela, mnogo radim s plesačima, sada sam počela raditi i s glumcima, no i tu potpuno tjelesno, ne sa skriptom i tekstom. Razvijam suradnju i utoliko je put drukčiji — ne postoji gotov komad koji punimo informacijama nego postoji ideja koja se onda dugo istražuje i na kraju izvede.

Nama u teatru Schaubühne jako je važno i publici i kritičarima osvijestiti nepostojanje granica. Sami kritičari ponekad ne znaju trebaju li neku predstavu pratiti kazališni ili plesni kritičari i mi se nadamo da će se oni još jače izmiješati. Vjerujemo da će se u budućnosti i publika potpuno izmiješati i da plesne predstave neće pratiti isključivo plesna ili kazališna publika, nego će postojati samo jedna, koju zanimaju različiti umjetnički oblici, estetike i jezici.

Razgovarala Olivera Međugorac