Konstanta sjajne tradicije

24. mednarodni grafični bienale, Svet grafike, Ljubljana, 10. lipnja-16. rujna 2001.

Konstanta sjajne tradicije

Cijeli projekt Svet grafike može se uvjetno podijeliti na više razina. Prema izloženim radovima, razine su ujedno i izražajna sredstva: interaktivne projekte, reklame i mass media, jezik, fotografije, socijalne i političke osobine, lokalni konteksti te grafički mediji kao izazov. Iako neki radovi posežu za nekoliko razina, uvjerljivost konteksta nedvojbeno izbija na površinu

Vrlo cijenjeni bijenale grafike, najstarija grafička manifestacija, otvorena je prošli mjesec u Ljubljani, istoga dana kada i Venecijanski bijenale. Bijenale na kojem su od 1955. nagrade dobivali Robert Rauschenberg, Eduardo Paolozzi, Joan Miró, Hans Hartung, Victor Vasarely, Antoni Tapies, Frank Stella, David Hockney, naš Miroslav Šutej, a i mnogi drugi, priznati je svjetski skup umjetnika koji se bave umjetnošću otiska.

Dvadeset i četvrti po redu, ljubljanski je bijenale ovaj put promijenio modus. Ove su godine izmijenjeni postavi pojedinih nacionalnih izbornika i njihovih odabranika pa je cijeli izbor ovoga bijenalskog segmenta, Sveta grafike, pao na slovensku povjesničarku umjetnosti Bredu Škrjanec, kustosicu Međunarodnog grafičkog likovnog centra u Ljubljani. Njezin izbor smješten je na dvije lokacije, u Modernoj galeriji u Cankarjevoj te u Jakopičevoj galeriji u Slovenskoj ulici. Izbor četrdeset i jednog umjetnika sa svih strana svijeta kustosica Škrjanec opravdava kombinacijom tradicionalnih pogleda na grafičku umjetnost s napol-grafikama koje uključuju široku lepezu suvremenih tehnoloških dostignuća. Jasno, jer, od Gutenberga do danas, prošlo je dosta vremena.

Stabilnost grafike

Njezin izbor nije pao pod utjecaj nikakvih strujanja u grafičkoj umjetnosti, ni pod pritisak velikoga broja mladih umjetnika koji bez straha eksperimentiraju u grafici, nego se kustosica, ponajprije, držala vlastitih estetskih principa i grafike u najširem smislu riječi. U sjajnu katalogu na 292 strane Breda Škrjanec piše: »Grafika je u ovom brzo mijenjajućem okružju jako dugo sačuvala zavidnu stabilnost. To joj je uspijevalo traženjem ravnoteže između zatvorenosti i konzervativnim karakteristikama cijelog sustava te skromnim, ali nužnim promjenama, koje nije mogla izbjeći ako je htjela ostati u živu sistemu umjetnosti.«

Cijeli projekt Svet grafike može se uvjetno podijeliti na više razina. Prema izloženim radovima, razine su ujedno i izražajna sredstva: interaktivni projekti, reklame i mass media, jezik, fotografije, socijalne i političke osobine, lokalni konteksti te grafički mediji kao izazov. Iako neki radovi posežu za nekoliko razina, uvjerljivost konteksta nedvojbeno izbija na površinu.

Krenimo s nagrađenima. Engleski umjetnik Damien Hirst (1965) dobitnik je Velike nagrade za seriju The Last Supper iz 1999, trinaest grafika koje se naslanjaju na elemente grafičkog oblikovanja farmaceutske ambalaže, s tom razlikom da se na njima nalaze, ne lijekovi nego obroci u tabletama. Hirstovi grafički listovi (Mushroom, Chicken, Corned Beef, Beans and Chips, Liver Bacon Onion...) parodiraju današnju brzinu ljudskog življenja. Sam autor povezuje umjetnost i medicinu: »Umjetnost je kao medicina — jednostavno liječi.«

Naši su najbolji!

Nagrada HDemija za istraživanje i razvoj novih tehnika u grafičkoj umjetnosti, koju je ustanovio Fiorenzo Fallani, voditelj venecijanske grafičke radionice, pripala je Ines Krasić (1969), asistentici Dubravke Babić na zagrebačkoj likovnoj akademiji, za instalaciju e-male e-fe-male, koju je zagrebačka publika imala prilike vidjeti potkraj prošle godine na 7. triennalu hrvatskog kiparstva u zagrebačkoj Gliptoteci. Velika instalacija koja se bavi vezom između kulta tijela i odjecima reklama, u kojoj sudjeluju i posjetitelji vrteći pedale, predstavlja Ines Krasić kao umjetnicu koja je itekako svjesna trenutka koji živimo i svih frustracija koje nas sputavaju. U obrazloženju HDemijine nagrade kaže se da je njezina grafička umjetnost izrazito jaka i tehnološki orijentirana te da je u njezinu radu vidljiva usmjerenost eksperimentiranju s grafikom i novim grafičkim situacijama.

Posebno priznanje međunardonog konzultativnog odbora pripalo je slovenskom umjetniku Petru Ciuhi (1968). Instalacija Maternica nastala je kao ideja aplikacije grafičke umjetnosti u multimedijske tehnologije. Njegov doživljaj prostora, gdje se rađa novi život, povezan je s pojmovima kao što su ljubav, sigurnost i toplina.

Interaktivni rad Austrijanke Claudie — Marie Luenig (1957), Interchange potiče posjetitelja da zamijeni osobne predmete s velikim brojem ready-made staklenki, limenki, papirnatih vrećica s otisnutim imenima hotela i njihovim sapunima, od kojih svaki nosi vizualnu poruku. Papirić s osobnim podacima vršitelja svojevrsne robne razmjene dat će umjetnici uvid u putove njezinih vizualnih poruka. Dvojac iz BiH, Kurt & Plasto, poznat sa zagrebačkih Dana dizajna, nudi nam reviziju poznatih reklamnih poruka. Serija parodija na Marlboro, Benetton, Aeroflot ili Swatch kritički je pogled na njihovu drukčiju zbilju te na mogućnosti kršenja zakona o autorskim pravima.

Fotografije iz vrta

Osim Ines Krasić, od hrvatskih umjetnika na ljubljanskom bijenalu sudjeluje još i Riječanka Maja S. Franković (1951) sa serijom Knjige objekti, radom kojim se, u raznim tehnikama, autorica igra poviješću pisane riječi, njihovim današnjim prepoznavanjem kao predmeta-skulptura koje je moguće prelistavati. Amerikanac John Baldessari (1931) koji je ne tako davno u Beču, na Secessionhausu komično komentirao austrijske političke tegobe, izložio je kompjutorski prerađene fotografije iz svojeg vrta, ne bi li stvorio novu, osobnu i idealnu okolinu kakvoj težimo. Marna Bunell (1957) sa serijom The Fallen Dolls otkriva umjetničke izazove u dokumentiranju problema prostitucije. Fragmenti kojima povezuje prostituciju s ulicom, različitim dijelovima tijela ili dijelom interijera izazivaju osjećaj nelagode, ali nikako ne potpadaju pod propagandističke arhetipove. Španjolac Juan Moro (1960) predstavio se grafikama koje kroz razumljive vizualne simbole stvaraju simboličku sliku. Suprotnost vizualnih znakova O. K. i K. O. (knock-out, op. a.) ili mnogobrojno ponavljanje istih znakova pojačava ulogu poruke koja treba stići do promatrača. Od ostalih umjetnika izdvojio bih još i Kineza Guan Cea (1957) koji serijom The Visitor Without Words pokušava na vizualan način objasniti razlike i sličnosti između čovjeka i kukca u istoj okolini Claude Closky (1963) tapetom Untitled (supermarket) spušta nas u svijet ponude i potrošnje, Thomas Ruff (1958) motiv je tvrdih porno-sajtova preradio, zamaglio i jednostavno nazvao Nude, dok Fatimah Tugar (1967) komentira život u Nigeriji kompjuterskom grafikom Soldier. U sitotisku My House I & II američki umjetnik Christopher Woll (1955) jednostavno spaja tradiciju Warhola i Pollocka vulgariziranom porukom If You Dont Like it You Can Get the Fuck Out of My House. Slovenski su se umjetnici, Marjana Pahor, Zora Stančič, Sašo Vrabič i Peter Ciuha sjajno predstavili internacionalnom žiriju, ali i publici. Nisu to, naravno, svi sudionici Sveta grafike, a su svi gotovo podjednako zanimljivi i intrigantni te u većini slučajeva pokazuju kuda kreće linija grafičke umjetnosti u 21. stoljeću.

3000 grafičkih listova

Svet grafike samo je dio 24. međunarodnog grafičkog bienala u Ljubljani. U off-bijenalskoj sekciji predstavlja se projekt Informacija — Dezinformacija. Fundamina kao sastavni dio bijenala vraća u prošlost predstavljajući Andyja Warhola, Zorana Mušiča i Mimma Paladina, dok se u Cankarjevu domu održava izložba grafika Richarda Hamiltona Imaging Ulysses, o čemu će vas, u rujanskom broju »Vijenca«, izvijestiti Margarita Sveštarov Šimat.

Ljubljanski bijenale, dakle, već gotovo pola stoljeća ugošćuje svjetsku grafiku. Tijekom tog vremena skupilo se u njegovoj zbirci više od tri tisuće grafičkih listova nastalih u razdoblju od 1948. do danas. Nadalje, Ljubljančani se mogu pohvaliti i činjenicama da su 1955. prvi organizirali međunarodnu izložbu iza željeznog zastora na kojoj su sudjelovali i zapadnjaci, ali i da su prva manifestacija koja je priznala pop-art, godine 1963, kada su glavnu nagradu dodijelili Rauschenbergovoj litografiji Accident. Sjajna tradicija koja se i nadalje vrlo uspješno nastavlja.

Marko Kružić