Konačno Attila na Peristilu!

Hrvatska praizvedba u HNK Split

Konačno Attila na Peristilu!

Splitski bas Ivica Čikeš prišao je ulozi Attile maksimalno pripremljen i odlučan da iskoristi sve svoje prednosti. Ponudio je lik hunskoga kralja kojemu ne nedostaje energije, ugodne pojave i vokalne uvjerljivosti. Sve jačim zvučno-nosivim tonovima i glumom koja ne pristaje na tipizaciju, Čikeš je otvorio prostore koji ga vode prema umjetnicima s izraženom osobnošću i sposobnošću pokretanja emocija publike

Nakon neobična otvaranja 47. Splitskog ljeta 14. srpnja, u kojemu su umjetnici iz brojnih zemalja pozdravili publiku i ponešto poželjeli festivalskoj produkciji, održana je (nakon pola sata odgode zbog kašnjenja trubača!) prva glazbena predstava — operna premijera Verdijeva Attile. Riječ je o ranom djelu maestra iz Busseta praizvedenu 1846. u Veneciji sa svim osobitostima opera primo Ottocenta koje se bave političkim ili religijskim temama (risorgimento) i još zadržavaju glazbene formule Bellinija i Donizettija. Ono što i danas plijeni slušatelje Nabucca, Lombardijaca, Ernanija ili Attile nije tek atraktivni belcanto, uživanje u marševima ili cabalettama, nego glazbena drama koja podjednako računa s identifikacijom karaktera kao i glazbenom invencijom. Verdi sklada iz srca i stavlja emocionalnu osjetljivot iznad intelekta, stvarajući znakovit spoj dramske karakterizacije i vokalne snage. Attila, kao i druge opere tih anni di galera, skladan je brzo i bez posebne razrade likova, premda se upravo u tom razdoblju polako izdvaja ideja čiste, hrabre i konačno žrtvovane heroine, nasuprot već definiranim tenorima, baritonima ili basevima. Povijesni kontekst i libreto T. Solere, koji govore o pogubnu prodoru Huna i njihova kralja Atile u Italiju 452, koji će biti zaustavljen autoritetom pape Leona I, idealno je poslužio Verdiju da razradi svijet barbara i civilizacije, otvori moralne dileme i zaroni u tajnovite i zamršene ljudske duše, sukobe i intime.

Suvremeni redateljski pristup

Po svemu sudeći izbor Attile kao prve ovogodišnje premijere na Splitskom ljetu, koja je trebala zamijeniti već kultnu izvedbu Aide, pokazao se opravdanim programskim potezom. Peristilska pozornica idealno je mjesto za uprizorenje devete Verdijeve opere, koja, pored ostalog, barem na trenutak vraća vjeru u mogućnosti opstanka i rasta operne umjetnosti. Redatelj Ozren Prohić pažljivo je pristupio dramaturškoj strukturi opere shvaćajući da pred sobom nema tek plošnu realističku dramu, nego da Verdijeva glazba prenosi bogatu skalu osjećanja, pruža iluziju udaljenog, ali stvarnog života, da pozornicom ne odjekuju prazni glasovi, nego da je riječ o ljudima koji vole, jure za svojim ambicijama, mijenjaju se, osvećuju ili mrze. I dok česte zborske scene najavljuju reakcije Huna ili Rimljana, tabore u kojima se pleše ili spremaju novi napadi, kao kotrapunkt stižu intimne ispovijedi i plemenita humanost. Težeći spektakularnosti, vanjskoj slikovitosti, redatelj je u želji da ne zapusti i onu drugu stranu ličnosti sugerirao radnje koje su predstavu izložile opasnosti monotonije. Efekti u kojima se junaci neposredno određuju prema svijetu oslanjaju se na ponavljanje gotovo istih motiva i simbola, dok tankoćutnije djeluju pojedinačne arije, dueti ili terceti u kojima se svode računi sa sobom ili drugim, koji otkrivaju djeliće egzistencijalnih raspinjanja, što će već u sljedećem trenutku izazvati ekspoziju koja odnosi posljednje tajne života. Suvremeni redateljski pristup O. Prohića, koji se oslanja na guste metaforičke zaplete, nerijetko konkretne situacije pretvara u puke ilustracije koje zaokupljaju oči (napose prizori u hunskom taboru ili dolazak pape Leona I), što godi bučnijem dijelu publike. Široki panoramski pristup obuhvatio je cijelu peristilsku pozornicu što je počivala na niskim drvenim platformama (scenografkinja Vesna Režić), koje su tek neznatnim intervencijama trebale dočarati različita mjesta radnje (dojmljivo otvaranje raznih izlaza odozdo). Kontrasta sa svjetlom (dizajn Zoran Mihanović) nije ni bilo, jer su koloristički snopovi zamijenjeni blijedim reflektorima. Zanimljivim se učinio scenski pokret (Jasna Frankić Brkljačić) koji je ponudio različit sistem simbola, što se ne bi moglo kazati i za kostime Irene Sušac. Upućena umjetnica ponudila je ovaj put gotovo uniformirane vojnike u crnim odijelima, atraktivan kožni outfit Attile, suvremena odijela Ezija i Foresta, ali i stilski upitna odijela Rimljana s crvenim rupcima ili zelenim detaljima, mrtvu crvenu haljinu Odabelle. Osuvremenjavanje ne mora pod svaku cijenu značiti i pojašnjenje autorovih namjera, ugađanje postmodernističkom senzibilitetu ne računa s bojom kao karakterom, estetski efekt kostima i izražavanje karaktera uloge padaju u drugi plan. Ipak, Suščevoj ne nedostaje mašte, ekspresivnosti, izvornosti, a to što se koreografija uvijek ne uklapa u postojeći scenografski okvir, tim gore po njega!

Solidni glazbeni dosezi

Temeljito pripremljen orkestar HNK Split predvođen Nikšom Barezom obavio je svoju zadaću zadovoljavajuće. Dirigent je, kao i do sada, vjerno slijedio skladateljeve intencije, partitura je oslobođena svih suvišnih dodataka, a glazbene vrijednosti djela došle su do punog izražaja. Dobro odabrana tempa i stilski siguran pristup rezultirali su homogenim zvukom, koji je, po našem ukusu, mogao mjestimično više ustrajavati na tonskoj iscizeliranosti, napose pianu, koji Verdi toliko puta preporučuje. Na premijernoj izvedbi bilo je neusklađenosti sa zborom, stanovite napetosti (izazvane stankom), ali na tako što treba uvijek računati. Istodobno, zbor HNK (posebno muški dio) upozorio je na svoje kvalitete, sugestivnost i snagu zapjeva, glumačku pokretljivost i srčani poseg (zborovođa Ana Šabašov). Razumije se, do fina fraziranja i veće ekspresivnosti valja još pričekati.

Splitski bas Ivica Čikeš prišao je ulozi Attile maksimalno pripremljen i odlučan da iskoristi sve svoje prednosti. Ponudio je lik hunskoga kralja kojemu ne nedostaje energije, ugodne pojave i vokalne uvjerljivosti. Sve jačim zvučno-nosivim tonovima i glumom koja ne pristaje na tipizaciju, Čikeš je otvorio prostore koji ga vode prema umjetnicima s izraženom osobnošću i sposobnošću pokretanja emocija publike. Zahtjevnu ulogu Odabelle, koja stoji između Abigaille i Lady Macbeth, s dosta sigurnosti ostvarila je Nelli Manuilenko, čiji je mezzovoce i piano plijenio sočnošću i ekspresivnošću. Pouzdanu stilsku interpretaciju (Oh nel fuggente nuvolo) uz sugestivnost glume nisu umanjili ni mjestimični pad koncentracije ili labavost donjih registara tona. Ruskog baritona Jurija Netchaieva čuli smo prvi put u ulozi Ezija i osjetili blistavi ton, lijepo oblikovanu frazu i uvjerljivu glumu. Kad bi se svemu dodalo poželjnije pokrivanje tona i veća pozornost kod visokih držanih tonova, eto kandidata za brojne peristilske uloge. Talijanski tenor Carlo Ventre ponudio je sugestivnog Foresta (Ella in poter del barbaro), ali zbog bolesti njegove mogućnosti nisu do kraja ostvarene (zamijenjen u prvoj reprizi). Ugodan dojam ostavio je vokalno i glumački pouzdan Vinko Maroević (Uldino), a uvjerljiva je bila i mala, ali važna intervencija Nevena Belamarića u ulozi pape Leona I.

Ako premijerni Attila i nije u svemu ispunio naša očekivanja, pogotovo kada je riječ o stilskoj koherenciji predstave, ostaje činjenica da je Peristil konačno brojnoj porodici odigranih opera pridružio još jedno djelo velikog Verdija čije su vrline takve da slabosti zaslužuju prikrivanje.

Tonći Šitin