Kolonija u Motovunu

Mali razgovor: Željka Turčinović

Kolonija u Motovunu

Važno je i to što kolonija radi prema načelu reciprociteta pa zemlje čije smo tekstove mi izveli uzvraćaju gostoprimstvo našem dramskom pismu. One su obvezne prevesti tekst koji mi odaberemo i izvesti ga

U organizaciji Hrvatskoga centra ITI-ja (međunarodnog kazališnog instituta) u Motovunu već drugu godinu djeluje Međunarodna dramska kolonija, u kojoj se na zanimljiv način predstavljaju naši i strani dramski tekstovi. Riječ je naime o takozvanim koncertnim izvedbama tekstova, bez kostimografije i kostima, gdje glumci drže tekst u rukama, ali su izrežirani osnovni odnosi među likovima i mizanscena. Svake godine na taj se način postave dva strana i jedan naš tekst. Od stranih prošle godine predstavio se američki i češki a ove godine u sedam dana rada propitali su se slovački, slovenski i naš tekst. Slovaci su ponudili Viliama Klimačeka i njegovu dramu Dosada na plaži o ljudima s ruba, ispljuvcima društva koji žive na jednom otoku uz prijetnju nemira i sukoba koji dolaze izvana, s obale, Slovenci su imali Roka Vilčnika i njegova Mravojeda ili šuma crvenih plodova, zanimljivu gorku zezalicu o temi čovjekova jada i sreće u kojima dobre vile i čuda samo unose pomutnju umjesto da sređuju stvari. Mi smo se predstavili tekstom Gušterica Tanje Radović o intrigantnu odnosu starije žene i mladog muškarca na jednom otoku. Sve su koncertne izvedbe izvedene na otvorenom, što je koloniji davalo posebnu atmosferu koja se očitovala i na zadovoljnim licima svih sudionika, redatelja Morane Foretić, Rene Maurina i Ivane Peroš, glumaca Mirele Brekalo, Mirte Zečević, Roberta Ugrine, Ronalda Žlabura, Đ enite Imamović i ostalim... U takvoj pozitivnoj atmosferi razgovarali smo s predsjednicom Hrvatskog centra ITI-ja i organizatoricom kolonije Željkom Turčinović i upitali je kako se biraju tekstovi za koloniju.

Kod hrvatskog teksta biramo relativno nepoznata autora ili barem onog autora koji nije imao mogućnosti da svoje drame vidi na pozornici. Ovo nije pozornica, ali je ipak neki ispit sceničnosti. Kod stranih tekstova stvar je drukčija. Zemlja s kojom te godine surađujemo izabere tekst koji je znakovit za njihovo dramsko pismo. Tako je bilo sa Slovacima i Slovencima, a tako će biti i ubuduće, kada u planu imamo i tekstove iz nama dalekih i malo poznatih književnosti poput meksičke i japanske koje ćemo upoznavati idućih godina. No ono što je po meni još važno za ovu koloniju jest što dajemo priliku mladim redateljima i glumcima da se okušaju u svom poslu. Ove godine imamo dvije redateljice koje su prošle godine završile Akademiju, Moranu Foretić i Ivanu Jelić, i mislim da im je to dobro iskustvo, a tu su i mladi tek svršeni glumci kojima će ovo iskustvo itekako dobro doći. Važno je i to što kolonija radi prema načelu reciprociteta pa zemlje čije smo tekstove mi izveli uzvraćaju gostoprimstvo našem dramskom pismu. One su obvezne prevesti tekst koji mi odaberemo i izvesti ga također koncertno. Tako mi dobivamo tekst preveden na neki strani jezik, a na taj način upoznajemo i druge s našom dramom. Sljedeće godine uzvraćaju nam dakle Slovaci i Slovenci pa će se tako u Sloveniji izvesti tekst Mislava Brumca Francesca di Rimini, a za Slovačku još nismo odlučili koji ćemo tekst poslati, no u svakom slučaju bit će to pisac osamdesetih ili devedesetih koji je za nas bitan da ga predstavimo vani.

Prije nekoliko mjeseci zahvaljujući tom reciprocitetu u Pragu je izvedena Posljednja karika Lade Kaštelan. Kakve su bile reakcije na taj tekst?

— Iskustva su bila zaista odlična. Posljednju kariku u Pragu je radila Snježana Banović, a tekst je polučio stvarno sjajan uspjeh. Bilo je to vrlo dobro uprizorenje, a sami su se glumci također oduševili tim tekstom, tako da je nakon Praga koncertna izvedba bila i na jednom festivalu u Tješinu. Sada imamo informacije da se jedno kazalište u Pragu zainteresiralo da tekst izvede kao pravu predstavu. Mislim da je to za našu dramsku književnost dobra stvar i to je ono za čime bi kolonija trebala težiti.

Kako bi se naša javnost mogla upoznati sa stranim tekstovima koje prezentirate na koloniji. Namjeravate li ih tiskati?

— Naravno, ti tekstovi da ne bi kružili privatnim linijama, mi ćemo neke od njih tiskati u časopisu »Kazalište«, a možda napravimo i zbornik. Samo čekamo da nam se sakupi više tekstova.

Što se tiče časopisa »Kazalište«, i on je jedan od izvora za upoznavanje s dramskom literaturom. Evo, zahvaljujući njemu javnost se upoznala s tekstom Janusza Glowackog Četvrta sestra koji ovog ljeta Ivica Boban radi na Dubrovačkim ljetnim igrama. Koje tekstove donosi novi broj časopisa čiji ste član uredništva?

— U časopisu nastojimo objaviti dvije do tri drame, pa tako smo u ovom broju objavili drame glumaca — pisaca, tri teksta koja su doživjela uspjeh i na kazališnim pozornicama. To su Otac Elvisa Bošnjaka, Ptičice Filipa Šovagovića te Nevažne priče — mala poema s perona Trpimira Jurkića. U sljedećem broju kanimo objaviti drame koje će se vezati uz ratno dramsko pismo. Bit će tu bugarska drama Pukovnik Ptica, tekst Biljane Srbljanović Beogradska trilogija i još neke. Objavljivanjem tih tekstova nastojimo da kazališni ljudi imaju koristi od toga, kao što je to eto bio slučaj sa Četvrtom sestrom, koju ćemo vidjeti uprizorenu na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Razgovarala Gordana Ostović