Kako se u Beču gube živci

Museumsquartier Wien — izvještaj prije otvaranja

Kako se u Beču gube živci

I sami se Bečani pitaju neće li izgubiti strpljenje za taj montipajtonovski kaos, a zajedno sa strpljenjem i zanimanje. Konačno, akutna faza priče koja se zove Museumsquartier traje već trinaest godina. Ulazak u fazu kroničnih diskusija popraćenih potisnutim zijevanjem tek je obavljen. I tko zna što slijedi

Austrijska je metropola bogatija za još jedan (muzejski i arhitektonski) kompromis, najavljivan kao najveći kulturni projekt u povijesti Republike. Riječ je o (uvjetno rečeno, jer muzeji još zjape prazni) novootvorenom Museumsquartieru, koji leži, gledajući s Burgringa, odmah iza dobro poznatih Kunst- i Naturhistorischesa. Tim je projektom revitaliziran sklop nekadašnjih carskih konjušnica u današnjem središtu grada. Od željena, prvobitno zamišljena kulturnog centra čija se monumentalnost trebala natjecati s onom sličnih svjetskih projekata, iskreno rečeno i nema se mnogo toga vidjeti. Pri realizaciji i pokušaju da se staro bezbolno spoji s novim štošta je krenulo naopako. A dobra ideja, bez iste takve izvedbe, vrlo lako blijedi. Dakle — kao što se čini — neslavan kraj.

Novaca ima, ali nema hrabrosti

Razlog tome nije nedostatak novca, nego prije nedostatak hrabrosti za beskompromisna, prepoznatljiva i osobita rješenja. Igranje skrivača u svim mogućim smislovima određuje cjelokupni dojam koji ostavlja novi arhitektonski kompleks. Novi muzeji skrivaju se iza povijesne građevinske jezgre, nova Kunsthalle prignječena je iza nekadašnje zimske dvorane za jahanje... Teško je u potrazi za ulazima u pojedine institucije ne izgubiti se u mnoštvu prolaza, prilaza, platformi, stubišta, predvorja i pretpredvorja. Iako se mnogi trude objasniti da je riječ o modelu muzejskog kompleksa za 21. stoljeće (pluralizam, konkurencija i nadopunjavanje trebale bi biti njegove karakteristike), teško se oteti dojmu da ovdje ipak nešto nedostaje. A drugoga ima previše. Slijeganje ramenima slijedi.

Konji i carevi davno su nas napustili, ostala je arhitektura. Čovjek će teško zaključiti, ako prethodno nije informiran, da se iza žute fasade na prijelazu prvog u sedmi okrug skriva jedan od najvećih europskih kulturnih kvartova. Ili jedan koji to navodno namjerava biti.

Posljednja su tri lipanjska dana u novom Museumsquartieru protekla u znaku gusta i nepregledna programa koji je obuhvaćao sve i svašta — različite events, parties, performances, DJ-lines, clubbings i tko zna što sve ne — modne revije, piknike, laserske instalacije, video projekcije, vatromete... Riječju — showtime — i to pod naslovom Barock Meets Cyberspace. U sveopćoj su gužvi rijetki bili oni (osim zagriženih protivnika i zlobnih kritičara cjelokupnoga projekta) koji su zapazili najvažnije — muzeji stoje i stajat će još relativno dugo zatvoreni. Trodnevno otvaranje odnosilo se na još nepostojeće, ali je iluzija postigla svoj cilj — pokazano je da Beč ima novi muzejski kvart. Ni manje, ni više. Teško se oteti dojmu da nam je tim otvaranjem prije otvaranja prodan tek jedan spektakl. Nek se nađe!

Pojedine se institucije nisu mogle dogovoriti oko zajedničkog termina za otvaranje — tako je u jednoj od većih, u Kunsthalle Wien, već u veljači održan prvi performans, otvaranje (pravo otvaranje) već u svibnju. Kunsthalle je ona ista institucija koja je od 1992. preživljavala u provizornom kontejneru na Karlsplatzu. Radionica, izložbeni prostor za internacionalnu suvremenu umjetnost, laboratorij koji se trudi ustanoviti i učvrstiti veze između klasične moderne i vizija budućnosti ostvarenih u novim medijima, fotografiji, filmu i videoumjetnosti, smješten je u objektu od crvene cigle koji podsjeća na tvorničku halu. Nekadašnja dvorana za jahanje ispred Kunsthalle služi kao središnji foaje za još dvije nove građevine — Muzej moderne umjetnosti i Muzej Leopold.

Muzej Leopold

Jedina građevina koja slijedi ortogonalni koncept nekadašnjih dvorskih muzeja i leži na aksi Semper-Hasenauerova carskog foruma (budući) je Muzej Leopold, kompaktni kvadar s bijelom oplatom, u kojem će se u budućnosti naći legendarna zbirka bečkoga secesionizma, bečke moderne i austrijskog ekspresionizma liječnika Rudolfa Leopolda, ujedno i doživotnoga ravnatelja muzeja s najvećim svjetskim Schiele-fundusom.

U tamnom bazaltnom zdanju sa zaobljenim krovom na suprotnoj strani unutarnjega dvorišta sjedište je zbirke koja je do sada živjela podijeljena između Muzeja 20. stoljeća u Schweizergartenu trećeg bečkog okruga i barokne palače Liechtenstein. Novo se obitavalište zbirke Ludwig zove MUMOK (punim imenom Museum moderner Kunst Stiftung Ludwig Wien), a kakav će nam postav ponuditi, još se ne zna. Kao ni štošta u vezi s Museumsquartierom.

Bečani gube strpljenje

Od prvoga je ponedjeljka u srpnju gužva u Museumsquartieru ponovno zamrla. Osim izložbe Central — artLab: Nova umjetnost iz Srednje Europe u Fischer von Erlach — traktu (u kojoj sudjeluju i naše mlade umjetnice Renata Poljak i Ivana Keser), osim Kunsthalle s njezinim već osmišljenim programom i dva lokala unutar kompleksa, ne funkcionira uopće ništa. I sami se Bečani pitaju neće li izgubiti strpljenje za taj montipajtonovski kaos, a zajedno sa strpljenjem i zanimanje. Konačno, akutna faza priče koja se zove Museumsquartier traje već trinaest godina. Ulazak u fazu kroničnih diskusija popraćenih potisnutim zijevanjem tek je obavljen. I tko zna što slijedi.

Nabrajanje onoga što će ovdje biti i što bi bilo kad bi... moglo bi se otegnuti u nedogled. Jer, prema planu, uskoro će između prvog i sedmog okruga zaživjeti nešto (da, futur usprkos otvaranju u kojem je navodno sudjelovalo oko tristo tisuća posjetitelja) čemu se već unaprijed predbacuje karakter kulturnog shopping-cityja. Mozaik raznolikih kulturnih institucija stanuje dakle u urbanističkoj cjelini za koju uglavnom vrijedi ona stara »tresla se brda...«. Ništa nam drugo ne preostaje nego pratiti što će se zbivati dalje. I kakva nas otvaranja (ili »otvaranja«) čekaju na jesen.

Libuše Jirsak