Kad duktus vibrira...

Likovna monografija

Kad duktus vibrira...

Slavica Marković, Slavko Šohaj. Crteži — Harmonija figuracije, HAZU, Kabinet grafike, Zagreb, 2001.

Predstavljanjem knjige crteža Slavka Šohaja (u palači HAZU, 21. lipnja) predstavljena je i prva knjiga Biblioteke likovnih monografija crteža i grafike. Riječ je o nakladničkom projektu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Kabineta grafike koji se oslanja na umjetnički fundus te Akademijine muzejske jedinice i koji bi, ukoliko sačuva svoj inicijalni polet i koncept, mogao sustavno popunjavati praznine u poznavanju povijesne, moderne i suvremene hrvatske umjetnosti u dvjema likovnim disciplinama koje vrlo rijetko bivaju cjelovito vrednovane i interpretirane unutar autorskih opusa slikara i kipara. Prikazuju se, osobito crteži, najčešće sporadično, kao instrument argumentiranja ili pak dokumentiranja oblikovnoga razvoja i izraza umjetnika. Nerijetko na taj način ostaje posve nepoznat i neprepoznat sloj primarnoga likovnog promišljanja u mediju koji jednostavnošću svoje tvorbe, nepretencioznošću ciljeva (ni slika, ni kip, ni kuća), impulsom ideje, dodirom fantazije, naponom emocije, poput bilješke, poput podsjetnika... u duktusu ruke vođene raspoloženjem duhovno prevodi u znak. Kao prvi uzorak takva nakladničkog pothvata crteži Slavka Šohaja čine se izvanrednim izborom. Rođen 1908, Šohaj studira slikarstvo kod Vladimira Becića i Ljube Babića, početkom tridesetih boravi u Parizu, a započinje izlagati s Grupom trojice (Babić, Becić, Miše) 1934. Tada je njegov slikarski kod, hod i genre definiran u figuralnoj poetici, kolorističkoj paleti, čvrstoj kompozicijskoj konstrukciji i posebnom linearnom kistovnom duktusu kojim ugrađuje ritam kao posve osoban šohajevski signum. Istodobno i neprekidno Šohaj stvara i papirni crtački opus, koji nam se monografijom Slavice Marković, ravnateljice Kabineta grafike i urednice izdanja, rastvara u začudnu rasponu osebujne i prepoznatljive lirske poetike.

Diskretan opis komorne građanske naravi

Kada je umjetnik (1995. i 1998) darovao Kabinetu grafike dvjesto devedeset i tri crteža odabiranih, prema riječima S. Marković, smišljeno i ciljano — prema likovnoj vrijednosti i s nastojanjem da presjek bude slojevit, u svim tehničkim i motivskim inačicama, pokrivajući stvaralački vijek od tridesetih godina do 1999. godine — stvoren je predtekst za monografiju. Izborom sto četrdeset i tri crteža koji su u monografiji katalogizirani i reproducirani pozornošću kojom ponekad dosežu vjernost faksimila — delikatnost, lakoću, gustoću i transparenciju duktusa, tehnika i crtačkih podloga — načinjen je vizualni knjižni adekvat atelijerskog albuma antologijske naravi (istaknimo visoku reprodukcijsku kvalitetu fotografija Gorana Vranića). Smišljen i ciljan izbor proveden je i u selekciji crteža, koji tekstualna interpretacija detektira u ritmu duktusnih i sadržajnih mijena. U argumentiranu predgovoru nije zanemaren diskretan opis komorne građanske naravi umjetnikova životopisa, koji crtački kreativni tonus samozatajno stvara desetljećima, objavljujući ga tek danas kao svojevrsnu retrospekciju lirskoga govora tradicionalnoga crtačkog mettiera zagrebačke slikarske škole, ali i europskih poveznica koje Slavica Marković apostrofira u Picassu i Mattiseu. U tom smislu autorica teksta osvrće se i na fenomen crteža uopće — razmatrajući njegov grafizam kao tvorbeni element ili pak ističući današnju osjetljivu i ponekad sasvim nestalu granicu s ostalim likovnim medijima i osobito slikocrtežom — nalazeći u Šohajevim radovima punu samosvojnost i samodostatnost mettiera i izraza nastala usporedno s njegovim slikarstvom. I premda ističemo njihov, od slikarstva neovisni tvorbeni kontinuitet, u perceptivnom i poetskom genu oni nedvojbeno dijele istu poetiku. Ne zalazeći u raščlambu interpretacije koja sustavno i kronološki prati osebujni rukopis Slavka Šohaja, njegovu izražajnu ekonomiju i nenametljivu imaginativnu i tehničku invenciju, ističemo tek jednu tezu pisca; Šohajeva imaginacija ne uzbuđuje se mimo predloška i životopisni podatak o ljubavi prema glazbi i glazbenoj educiranosti. Pred očima nam se tada prikazuje prosede njihova nastanka i ključ njihova prijama.

Energetska aura crtačkog duktusa

Predložak je ljudski lik ili likovi (rjeđe veduta) nikad opisani, izuzetno ekonomično i sugestibilno — nepogrešivom sposobnošću memoriranja, pojednostavnjivanja i rekreiranja linijom, akcentom, mrljom — crtački karakterizirani. Determinante su prostora ili mizanscene minimalističke i (ako, dakako, nije riječ o veduti) morfološka su analogija, komplement ili suprotnost liku. Jednom tako podešeni na glazbeni doživljaj Šohajevih crteža, teško ćemo izbjeći osluškivanje melodije, ritma, akorda ili odjeka koji duktusom vibrira, napinje, sažima ili širi čineći svaku kompoziciju vizualnim ekvivalentom jednog glazbenog oblika. Šohajevi crteži u govoru čistog obrisnog lineamenta, fluidnom tijeku jedne jedine linije koja mrsi ili raspleće motiv, grafološkoj ekspresivnosti duktusa, luminističkoj naravi laviranih mrlja i poteza, sfumaturama pigmenata mekih tehnika ili energičnih arabesknih i ornamentalno amblematskih figura, uvijek su odraz određenoga duhovnog stanja i raspoloženja. Ponekad ozbiljan, usredotočen na psihološki treptaj lika i prizora, ponekad kapriciozan, sklon humoru i groteski ili pak suzdržanoj emocionalnosti i erotici, Šohaj ostaje, nećemo reći ravnodušan prema retorici suvremenih poetika, nego vjeran osluškivanju vlastitih treptaja nadahnuća koji nadolaze iz uživanja u ljeposti prizora bio on hedonistički senzualan ili isposnički jednostavan. I ova monografija — s odmjerenim marginama bjeline koje oslobađaju energetsku auru crtačkoga duktusa, uređena prijelomom koji pretapa i sučeljava slično i različito ugađajući unutrašnjem ritmu pulsirajućih crteža — nameće pronalaženje te ljeposti u samozatajnu, zauvijek prepoznatu segmentu Šohajeva umjetničkog opusa.

Margarita Sveštarov Šimat