Između transkripcije i interpretacije

Muzikologija

Između transkripcije i interpretacije

Miho Demović, Liturgijski recitativi iz starih hrvatskih kodeksa od X. do XII. stoljeća, Zagreb, Kor Prvostolne Crkve Zagrebačke, 2000, ISBN 9005208-5-2, 400526039

Liturgijski su recitativi dijelovi mise ili oficija koji se pjevaju-recitiraju prema posebnim tipiziranim recitativnim melodijskim formulama, slijedeći pritom iskonsko značenje teološke pozadine tekstovnoga predloška na koji se izvode. Recitativne su formule nastale iz potrebe srednjovjekovnoga svećenika da se u uvjetima skladanja u okviru usmene predaje, golem niz tekstova koji su se svakodneveno pjevali i čitali na liturgijskom slavlju u svijesti interpreta sustavno memorira. Tâ srednjovjekovna simbioza pjevanog-recitiranog teksta u konačnom je glazbenom obliku rezultirala relativno jednostavnim napjevima čijom suvremenom sinoptičkom analizom i raščlambom dolazimo do konkordanci karakterističnih za veći dio recitativa — relativno jednostavni napjev sa karakterističnim kadencama. Srednjovjekovni su liturgijski recitativi, tako, molitva (Oče naš), čitanje, predslovlje, epistola, evanđelje, koji se izvode u misi, potom pjevanje litanija, Muke Kristove, hvalospjev uskrsnoj svijeći — Exultet, baš kao i način izvođenja psalma antifona, kantik Magnificat i Benedictus u oficiju.

Upravo je ta skupina liturgijskih napjeva zapisanih i notiranih u srednjovjekovnim liturgijskim knjigama hrvatskih srednjovjekovnih eklezijastičkih regija tema nove Demovićeve knjige podijeljene na poglavlja u kojima autor nudi sljedeće diskurse: pregled dosadašnjih istraživanja hrvatskih srednjovjekovnih izvora, opis i povijest glazbenih izvora, analizu notacije srednjovjekovnih glazbenih knjiga i fragmenata hrvatskih prostora, komentar liturgijske pozadine svakoga pojedinog napjeva, završavajući napjevima kajkavske Muke po Ivanu iz pasionala Kristofora Peršića iz 1683. godine, te višeglasnim recitativima iz zagrebačkog kodeksa MR 10 iz 15. stoljeća. Na kraju su knjige faksimili svakoga pojedinog izvora i folije na kojoj se nalazi transkribirani recitativ.

Na ukupno 360 stranica Demović je ponudio štivo čiji su najopsežniji dio upravo transkripcije srednjovjekovnih recitativa iz hrvatskih rukopisnih glazbenih kodeksa. Transkripcijama u suvremeno notno pismo sa svrhom stvaranja predložaka za izvedbene svrhe Demović je potvrdio da je osim u hrvatskom, i u širem europskom kontekstu, jedan od rijetkih medievista koji se bavi minucioznom transkripcijom starih notacija u doba kada veći dio istraživača, mahom ujedno i suvremenih interpreta srednjovjekovnog latinskog jednoglasja, poseže za faksimilnim izdanjima kao predlošcima za izvedbu, smatrajući ih dovoljno čitkima predlošcima za izvedbu. Demović je osim transkripcija ponudio i faksimile predložaka, ali su oni, nažalost, predloženi u vrlo diminuiranu obliku, dosta nečitko skenirani na blijedonarančastoj pozadini, zapravo konktraproduktivni, sugerirajući čitatelju da ih doista smatra tek starim, nečitkim, tironskim znakovima na požutjelim listovima prastare srednjovjekovne pergamene. Ponudivši u uvodnom poglavlju kratki prikaz gradbe svakog od ukupno 45 liturgijskih recitativa Demović je objasnio i, inače u suvremenom muzikološkom pristupu istraživanju srednjovjekovnih latinskih glazbenih kodeksa, nesvakidašnji pothvat pohrvaćenja latinskih napjeva, primjerice iz dubrovačkog misala iz 13. stoljeća, na način kontrafakture, podmetanja hrvatskog tekstovnog preloška, pod recitativno melodijske formule proistekle iz uzajamnosti melodije i filoloških i teoloških karakteristika latinskoga tesktovnog predloška, koketirajući tako s vizijom srednjovjekovne liturgije i na hrvatskom jeziku. Taj je čin argumentirao činjenicom da se »od pamtivijeka u Hrvatskoj liturgijske recitative pjevalo i na živom narodnom jeziku posebice u okviru glagoljaškog bogoslužja«. Sličan zahvat intervencije u stare latinske napjeve, Demović rabi i u pohvalama uskrsnoj svijeći — Exultetima, na mjestima u kojem se treba spomenuti ime dostojanstvenika, dodaje, maštovitom igrom kombinatorike historijskih činjenica, u izvorni tekstovni predložak »na mjestima gdje treba spomenuti ime patrona biskupije, vladara, i sl., imena osoba za koje je smatrao da su u času nastanka dotičnog kodeksa obnašali vlast...«

U poglavlju pregleda dosadašnjih istraživanja hrvatskih kodeksa Demović je zaokupljen atribucijama provenijencije pojedinih kodeksa, zamjerajući autorima na pokušaju strane atribucije provenijencija pojedinih kodeksa koji se danas čuvaju u Hrvatskoj zanemarujući pri tome u potpunosti recentne rezultate istraživanja upravo dalmatinskih i sjevernohrvatskih kodeksa, kako domaćih, tako i inozemnih glazbenih medievista i liturgičara, kojima su u posljednjih dvadesetak godina dalmatinski i sjevernohrvatski gregorijanski kodeksi temelji novih studija objavljivanih u inozemstvu. Komparativno-repertoarnom analizom s europskim izvorima danas imamo nekoliko novih argumenta datacije (mahom kasnije od onih koje nam sugerira Demović), i provenijencije dalmatinskih kodeksa pohranjenih u stranim arhivima, (spomenimo samo najeminentnije radove ovih autora: Brown, Reynolds, Hudovsky, Szendrei, Gyug, Brockett, Dobszay, Smoje, Forest Kelly, Livljanić...). Neki su inozemni autori poput Dobszaya i Gyuga, primjerice, upravo veliki dobročinitelji hrvatske glazbene medievistike jer je zahvaljujući njihovim istraživanjima, argumentirano, usporedbom s ostalim srodnim europskim izvorima, potvrđena hrvatska provenijencija do tada nehrvatskih kodeksa. Stvorivši tako pomalo nepotpunu sliku recentnih znanstvenih spoznaja o hrvatskih izvorima na razmeđi radova hrvatskih autora iz šezdesetih i sedamsdesetih godina prošlog stoljeća — onih Marijana Grgića i autorovih vlastitih istraživanja, Miho Demović tematiku glazbe hrvatskog srednjovjekovlja tumači s dozom selektivna prihvaćanja novih spoznaja. Emotivna povezanost autora s napjevima zapisanim u latinskim rukopisima očigledna je i u načinu na koji valorizira glazbenu komponentu napjeva u rasponu od atributa poput »sami vrh tog europskog oblika« do »najljupkiji napjev u sveopćoj literaturi srednjovjekovne monodijske glazbe«, ne nudeći nam pritom raster mogućih kriterija za valorizaciju. Takve nam se valorizacije danas možda čine i suvišnima, jer je jasno da su hrvatski srednjovjekovni izvori, poglavito izvori beneventansko-gregorijanskog korala u europskom kontekstu, zahvaljujući istraživanjima opsežnog projekta Monumenta liturgica beneventana eksperata sa Pontifikalnog instituta u Torontu, u nedostatku ostalih europskih izvora nadređenih im liturgijskih centara prema čijem su modelu uz vlastite lokalne varijante kopirani, eo ipso najdragocjenija svjedočanstva pisma i notacije ovog južnotalijanskog eklezijastičkog kruga, dok su istodobno prve liturgijske knjige Zagreba, iako možda i donesene s mađarskog prostora, od strane upravo suvremenih mađarskih istraživača u posljednjih desetak godina istraživane pod prizmom različitosti u odnosu na standardne i vokacijom povijesnog-eklezijastičkog konteksta srodne izvore mađarskog koralnog dijalekta, smatrane dragocjenim izvorima za rekonstrukciju glazbe ne samo sjevernohrvatskoga nego i mađarskog područja.

Ostaje nedvojbenim, međutim, priznanje da je Demovićev najnoviji rad (baš poput autorovih prethodnih sličnih radova: Zagrebački sekvencijar, Trogirski evanđelistar, Dubrovački beneventanski liturgijski priručnik) djelo koje je upravo zbog velikog broja transkripcija u suvremeno notno pismo vrijedno štivo za pjevanje, novi predložak za interpretaciju, koji bismo, prema običaju srednjovjekovlja, mogli raščlaniti na kategorije od skriptorskih — transkriptorskih-kompilatorskih, komentatorskih, pa sve do novih, autorskih napjeva. Knjiga je, obogaćena komentarima o povijesti svakoga pojedinog napjeva i njegova mjesta u ordu liturgijskog slavlja, namijenjena svima onima koji i izvan liturgijskih krugova žele u kontekstu suvremenih izvedbi starih gregorijanskih i beneventanskih napjeva posegnuti za napjevima hrvatskih dijeceza. Knjiga, nadalje, nedvojbeno svjedoči autorovu bliskost i dobro poznavanje originala hrvatskih, na pergameni ispisanih srednjovjekovnih izvora liturgije i glazbe, njegovu uvijek plodonosnu sondažu poznatih izvora, kao i uvijek vrijedno otkriće novih-starih listova pergamene po kojemu Demović zaslužuje atribut jednog od najuspješnijih suvremenih detektiva pergamene s glazbenim predznakom, uz istodobni anakronizam u odnosu na metode (ne)komparativnih repertoarno-povijesnih istraživanja repertoara naših kodeksa, novih teorija i brojnih novih spoznaja o počecima notnog pisma, problematike komponiranja u uvjetima usmene predaje itd. Autor ostaje vjeran vlastitim vizijama, scenariju i istraživačkim spoznajama o povijesti glazbe hrvatskog srednjovjekovlja, kao i kontinuiranoj potrebi spašavanja hrvatske srednjovjekovne glazbe od propadanja, novim glazbenim zapisima »tolikog glazbenog blaga zastrtog snom arhivske zaboravi«.

Hana Breko