Himna romantizmu

CD rock

Himna romantizmu

Grand Drive, True Love and High Adventure, RCA Victor / Menart

»Prvo pravo remek-djelo 21. stoljeća«, kako ga je euforično ocijenio jedan kritičar — novi, drugi po redu, album američke skupine Grand Drive, doista nije daleko od ove tvrdnje. True Love and High Adventure nedvojbeno pripada u prvu ligu ovogodišnjih izdanja. Glazbenici koji su se prvi put pojavili na diskografskome tržištu prije dvije godine, izvrsnim debut albumom Road Music, pri stvaranju njegova sljedbenika nisu upali u uobičajenu šablonu po kojoj drugi album, uz neka unapređenja, kopira prvi. Prethodni Road Music najsrdačnije su prihvatili poklonici glazbenog usmjerenja nazvanog alternativni country ili americana, stila koji kombinira utjecaje različitih američkih izvornih glazbenih formi. Tome je, zasigurno, pridonijela i sličnost s jednim od, uz sastav Wilco, najeksponiranijih predstavnika spomenutoga usmjerenja — skupinom Jayhawks. Lako prepoznatljivi melodiozni roots rock, a posebno višeglasno pjevanje, prepoznati su kao uzor i na prvencu Grand Drivea.

Danny Wilson, gitarist sastava, i Julian Wilson, klavijaturist, kreativni su pokretači sastava, a ujedno i glavni vokalisti, čije je glasovno sljubljivanje prepoznatljiv zaštitni znak Clem Snidea. Vokale nadopunjuje i basist Ed Balch, a kao četvrti član Grand Drivea, na novome albumu, ustalio se Paul Wigens, koji je na Road Songs stolac za bubnjevima dijelio sa još dvojicom bubnjara.

Ovogodišnji, drugi album ove skupine znatno se odmiče od svoga prethodnika. Iako je i dalje prisutna melodioznost skladbi i prepoznatljivo višeglasno slaganje vokala, opći zvuk znatno je mekši. Električne i akustične gitare često su nalik onima Byrdsa i laganijim izdanjima Jayhawksa, a romantizirani ugođaj u kombinaciji s višeglasjem povremeno podsjeća i na trio Crosby, Stills & Nash.

True Love and High Adventure zvukovno je vrlo ujednačen album na kojemu se izmjenjuju skladbe sporijega i srednjeg tempa. Na albumu, čije trajanje prelazi granicu od pedeset minuta, nalazi se samo devet skladbi, što odmah upućuje na njihovu relativnu opširnost. Album započinje skladbom Wheels, u koju nas uvode usna harmonika i meke gitare, uz ritam srednjega tempa i višeglasno pjevanje. »Steel yourself/ May your wheels run true / I just want the way youve feeling to / Take a chance, take your time« — stihovi su koji nas polako pripremaju za smireni ugođaj kojem ćemo se u nepuni sljedeći sat neodoljivo prepustiti. U istome stilu, lagano i pomalo nostalgično (»Take your father down to sea / Its been some fourteen years since he last felt the breeze«), nastavlja i sljedeća A Ladder to the Stars, čijom sredinom dominira smireni gitaristički solo u maniri Byrdsa. Uvodni dio od tri skladbe, od kojih ni jedna ne prelazi pet minuta, završava baladom Sleepy. U toj se skladbi prvi put na albumu pojavljuju puhači (The Evil Three — truba, saksofoni, flauta i piccolo) — bitno glazbeno obilježje albuma. U prve tri skladbe postavljen je glazbeni i tekstualni ugođaj albuma, koji zatim kreće u svoj drugi dio. Skladbe koje slijede, uz iznimku jedne kraće, traju od šest do sedam minuta i proširuju do sada izloženi format netipičnim gitarističkim solom u Nobodys Song in Particular i kombinacijom akustične gitare i klavira u A Little Numb, da bi u završnici, sa My Best Side i One Last Parade, zatvorili krug ugođajem s početka albuma.

Doista, album iznimne ljepote koji je, nimalo pogrešno, kritičar »New Musical Expressa« opisao kao »himnu romantizmu«.

Velimir Cindrić