Gramatiko, ljubavi moja

Gramatiko, ljubavi moja

Priznajem, i ja u ovoj parafraziranoj sintagmi najprije pomišljam na Marguerite Duras i njezin film Hirošima, ljubavi moja. U ove ljigavo-ljepljive ljetne (lj-, lj-, lj-) dane sjećam se i njezina filma India Song, bez ijedne riječi, ali s takvom dozom monsunski napete atmosfere da je iritantnost vlage i sparine doslovno obavijala i publiku u kinu. Pa ako je njezina ljubav mogla biti Hirošima (Indija već ima brojnije poklonike), onda moja može biti gramatika. Znam da će to u mnogima (bivšim i sadašnjim učenicima) izazvati čuđenje: kako se netko može oduševljavati nečim tako dosadnim i suhoparnim kakva je gramatika bilo kojeg jezika? To je predmet koji kao da je izmišljen za profesore da njime muče učenike i studente (za njihovu utjehu, kao i u matematici, vrijedi i obrat — i učenici i studenti svojim nebuloznim odgovorima dobrano namuče svoje profesore dok iz njih izvlače atome znanja u tragovima). Slažem se da postoji sličnost između matematike i gramatike, ali ona nije u dosadi i u mučenju, nego u sistematičnosti i logičnosti. Gramatika — to joj moraju priznati i oni skloni i oni neskloni — bar u početku nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ubrzo se formiraju dva tabora — za i protiv. Onaj za vrlo se brzo prorijedi. Brojniji bude onaj protiv, koji se kasnije raspline u »sreću što smo se toga vraga riješili«, pa u ravnodušnost i zaborav, a ljudi se rastrče po strukama koje se ne temelje na gramatici. (Po mogućnosti ni na matematici, jer danas svi bezglavo bježe od svega što je teško, a teško je sve što nije frfljava inspiracija, nego zahtijeva uporan rad i učenje. Zato se i fizika već uvelike priključila tim »užasnim teškim predmetima«, a i kemija grabi k njima velikim koracima. Zapravo cijelo prirodoslovlje.) Oni pak koji usprkos toj »nepodnošljivoj težini« ostanu u taboru za (gramatiku i slične »težine«, mjerene u kvintalima), vjerni su mu cijeli život.

»Malo znamo, al' je znano« da se značenja riječi ne svode samo na ona koja mi znamo. Možda se u onima koja su nam zastrta krije koja neočekivana zanimljivost, nešto što će nam poput otkrića »puknuti pred očima«. Gramatika je upravo jedna od takvih riječi.

Red i zakonitost

Da ne prepričavam definiciju »svojim riječima«, poslužit ću se Anićevim Rječnikom hrvatskoga jezika. Gramatika je: 1. proučavanje sustava jezika i njegovih zakona, 2. knjiga koja izlaže taj sustav, 3. red, zakonitost čega (slike, oblika). Ni rječnik »protivničkog« tabora (onaj Šonjin) ne donosi disonantne tonove kad definira gramatiku: 1. znanost koja proučava jezični sustav i njegove strukture, 2. knjiga koja opisuje jezični sustav i njegove strukture. Slovnica.

Riječ gramatika vuče korijen od grč. gramma, što znači slovo, pisana riječ (kažemo npr. slovo zakona) (grapho — pišem, rišem, klešem, urezujem). Hrvatska riječ za gramatiku — slovnica — prvotno je, po ugledu na grč. grammatikg, mogla značiti i slovnicu i abecedu. Slovnica je obuhvaćala u početku sve što se tiče znakova, pisanih riječi, pisanja i čitanja. Još potkraj 9. i početkom 10. stoljeća crnorizac Hrabar u traktatu O pismenima (slovima) kaže kako Slaveni nisu imali knjiga (tj. pismo), nego »črtami« i »rjezami« čitahu i gatahu jer su bili pogani. Zanimljivo je da se (ne bez razloga) u temu uvukla i jedna mjera za težinu — gram. Ime je vjerojatno dobila po oznaci (»črki«, znaku) na utegu.

Slovo se, međutim, ne odnosi samo na pismena. Može značiti i govor, obično prigodni — pozdravno slovo, posmrtno slovo i sl. A Slovo o polku Igoreve (Spjev o Igorovu pohodu) spomenik je ruske književnosti iz 12. stoljeća koji opisuje pohod novgorodskoga kneza Igora na Polovce (1185). (Borodinova opera Knez Igor dala je Ruži Pospiš na početku pjevačke karijere priliku da zablista kao Končakovna u polovjeckom taboru. Davno bješe to!)

I slova i gramatika uče se u školi. Škola je danas također mnogima mrska (i riječ i zgrada). No nije oduvijek u učenicima izazivala odbojnost. Naprotiv! Prije nego što je Rimljanima schola postala učilište, onima od kojih su je preuzeli — a to su Grci — značila je nešto vrlo opušteno: dokolicu, besposlicu, odmor, zabavu! Bilo je to mjesto na kojem su se okupljala dokona bogatija djeca da provedu vrijeme u igri i zabavi. A onda se tu počelo ozbiljnije raditi i učiti. Mnogo se polagalo na tijelo — pa se velika važnost posvećivala vježbanju. (I sama riječ vježba uključuje u sebi vještinu — vještba>vježba.) A kako su mladići vježbali goli (grč. gymnós = gol), to njihovo golišavo razbacivanje — gimnastika — bilo je vrlo važan predmet u školi koja se i danas zove gimnazija. No ljestvica vrijednosti u toj današnjoj školi stubokom se promijenila, pa je gimnastiku zamijenio tjelesni odgoj (u odjeći i obući, često i pretjerano skupoj). Gimnazija se kao općeobrazovna srednja škola razvila potkraj 18. stoljeća, a moderni oblik dao joj je Wilhelm von Humboldt, osnivač Berlinskoga sveučilišta. U doba humanizma gimnazija je bila škola u kojoj su se učili prije svega grčki i latinski.

Mali maturalac

Današnje gimnazije (zašto bubantske, nevesele ustanove?) traju kod nas četiri godine. No nije u Hrvatskoj uvijek bilo tako, a nije tako ni u drugim europskim zemljama. Gimnazija je trajala osam godina i dijelila se na niže i više razrede. Nakon četvrtoga razreda polagala se mala matura, a nakon osamoga velika. Čak i današnji učenici, koji su već odavno dekontaminirani od duge gimnazijske naobrazbe i nisu nikada polagali malu maturu (a ni njihovi roditelji), rabe vrlo umjesno izraz mali maturalac za putovanje negdje na početku završnoga razreda osnovne (osmogodišnje) škole. Po čemu ga rabe kad o maturi još (ili uopće) ne razmišljaju? Možda tek kao opreku velikom maturalcu, koji je rezerviran za buduće maturante (pristupnike ispitu zrelosti — velikoj maturi — koji se neposredno prije toga ispita svakako još žele pokazati kao šareni i teturavi norijači, revni sudionici nečega što se u novijoj povijesti hrvatskoga školstva zove norijada). Razumiju i izraz koji nikako ne može biti ni iz njihova iskustva ni iz iskustva njihovih roditelja. Zagorce, te spretne i lukave ljude, prati uzrečica da su »tak' pametni kak' da su se rodili z malom maturom«.

Opet smo se neosjetno približili gramatici. To je ono njezino značenje koje je nama današnjima zastrto. Upravo su se niži razredi gimnazije nekoć zvali gramatika, a viši poetika ili humaniora. Gramatika je svoje pipce ostavila i u britanskom engl. Grammar School za klasičnu gimnaziju u kojoj se uči grčki i latinski. U SAD-u — toj nadasve praktičnoj i klasikom neopterećenoj zemlji — toga nema. I u drugim europskim zemljama razlikuju se nazivom niži razredi gimnazije od viših: tal. ginnasio (niži razredi), liceo (viši); fr. coll#ge (niži), lycée (viši). U hrvatskom jeziku poznajemo i naziv licej (prema dijelu Atene Lykeionu, gdje je poučavao Aristotel, a Platon je poučavao u Akademiji), ali je on značio srednju školu za djevojke. Uz riječ licej uvijek se sjetim svoje visoke, vitke, stasite mame, koja je u svojim mlađim umirovljeničkim danima za sebe u šali znala reći: »Straga licej, sprijeda muzej«. Ja to za sebe, nažalost, ne mogu reći. Mene je sa svih strana obuzeo samo muzej.