Francuski spektakl

Francuski spektakl

Vučje bratstvo, red. Christoph Gans

Le pacte des loups ili Vučje bratstvo Christophea Gansa inspirativan je film za skribomane. Možete ga naime promatrati s nekoliko aspekata, primjerice: kako francuska kinematografija nastoji parirati američkoj pa u priču uvesti i neke Bessonove filmove i, dakako, spomenuti Taxi 2 koji se upravo vrti na domaćem repertoaru. Možete krenuti i u suprotnom smjeru i iznijeti pretpostavku kako bi Amerikanci vrlo skoro mogli otkupiti prava na Gansov film i popraviti ga na svoj način kao što su »popravljali« Nikitu i u filmu i u televizijskoj seriji. Ambicioznijima film može poslužiti i kao odskočna daska u povijest pa će francusko-američke filmske veze potražiti u novovalovcima i njihovom divljenju američkim redateljima kao što su Ford, Hawks i britanski Amerikanac Alfred Hitchcock. Dakako, postoji i obrnuti smjer u kojem se, između ostalog, može po tko zna koji put upozoriti na činjenicu da su Amerikanci upotrijebili francusku riječ noir da bi označili stanovito razdoblje unutar svoje kinematografije. Oni s najmanje kontrole mogli bi usput spomenuti i vezu Marilyn Monroe i Ivesa Montanda, a da ne govorimo da bi oni skloni statistici mogli početi nabrajati koliko se francuskih državljana ili Kanađana sa francuskog govornog područja pojavljuje, primjerice, u Hawksovim filmovima. Naravno, u takvim tekstovima bilo bi najmanje riječi o Gansovu filmu.

Vučje bratsvo ipak je, čini se, u dovoljnoj mjeri samosvojan film, iako utjecaje možete pronaći u svakom kadru. Najočigledniji je Indijanac Mani (Mark Dacascos), vjerni i spretni pratitelj kraljevskoga vrtlara Gregoirea de Fronsaca (Samuel Le Bihan), koji dolazi u pokrajinu Gevaudan da bi istražio niz ubojstava koje je počinila neobična zvjer. Mani korespondira mnogobrojnim egzotičnim pratiocima europskih gospodara koji su ih pronašli i zaposlili kao kolonijalni gospodari. Jedan od najnovijih svakako je onaj iz Robina Hooda — Morgan Freeman kao egzotični pratitelj Kevina Costnera. Kao i Costner, i Mani posjeduje sposobnosti nepoznate barbarima zapadne Europe: od borilačkih vještina do suradnje s faunom, točnije vukovima, koji će mu pomoći u otkrivanju zvijeri i njezinih gospodara. Prva sekvenca u kojoj Mani demonstrira svoju borilačku vještinu istodobno je i sekvenca u kojoj se demonstriraju digitalne mogućnosti usporena i ubrzana kretanja, digitalno pojačanih zvukova udaraca, koji podsjećaju na one iz kung-fu filmova sedamdesetih godina. Kostimografija i scenografija vrhunske su: to su vrlo precizne arhitektonske rekonstrukcije razdoblja u kombinaciji sa sačuvanim interijerima, bogatim draperijama, što bojom i fakturom simboliziraju feudalnu klasnu podjelu rojalističke Francuske.

Guy-Claude François, scenograf filma i istodobno čovjek koji je zadužen za njegov izgled ispred kamere, sigurno da je veliki poznavatelj razdoblja o kojem film govori, no čini se da je i vrlo maštovit, jer u nizu scenografskih elemenata, osobito u interijerima, jednostavno izmišlja, premda ih odlično usklađuje s postojećim scenografskim elementima. Dominique Borg, kostimografkinja, jednako je maštovita. Odjeća je plemstva više ili manje zadana, ali njezina mašta dolazi do izražaja u siromaškim kostimima, kostimima razbojnika i lutalica, koji hodaju u dronjcima što ih ne određuje ni moda ni stil, nego jednostvno nužnost i funkcionalnost.

Ipak, vratimo se Christopheu Gansu kao redatelju i piscu scenarija (u suradnji sa Stephane Cabol). Radnja je smještena u 1764. Iza svega stoji, ili je barem u neke stvari upućen, i kralj, jer prekida istragu svoga štovanog vrtlara. Ako malo znamo računati, 1764. godina je udaljena točno četvrt stoljeća od francuske revolucije iz 1789, a upravo je svjedok svih događaja filma i narator — Jean-François de Morangais (Vincent Cassel) — na putu za stratište koje su mu revolucionari priredili dvadeset pet godina poslije.

Stoga bi Amerikanci, ako misle kupovati prava na scenarij, ipak morali izmisliti godinu koja okruglo prethodi nekom njihovu važnom događaju, recimo bacanju atomske bombe na Hirošimu ili Nagasaki ili invaziji na Granadu.

Dario Marković