Dva Leara

Dva Leara

Popeo se Bondov Lear na Lovrjenac — mitsku turističku šekspirovsku pozornicu s poslovičnim našijenačkim zakašnjenjem, u parovu (šef dramskog programa) nastojanju: osuvremeniti repertoar Ljetnih igara (Krležin Kolumbo i Aretej, Matkovićev Heraklo, Brechtov Eduard itd.). Deset godina nakon što je Bond napisao Leara, nakon što se Bondovi komadi igraju i na Istoku i na Zapadu, na pozornicama podijeljena svijeta, te izazivaju šokove i skandale zbog drastičnih scena mučenja, ubijanja i okrutnosti, evo šok-predstave Bondova Leara u režiji makedonskoga redatelja Ljubiše Georgijevskog, scenografiji Radovana Marušića, prijevodu Gige Gračan i izvedbi ansambla Ljetnih igara na Lovrjencu. Bondove su predstave redovito, od prvih početaka, praćene skandalima, cenzurama, bukom, bijesom i licemjerjem. Predstava Spaseni 1965, zabranjena u teatru Royal Court u Londonu, mogla se igrati samo u privatnom klubu, što je izazvalo skandal, polemike dospjele i u Parlament, i do intervencije predsjednika Wilsona. Godine 1972, nakon kamenovanja djeteta u kolicima u predstavi Spaseni, u Gavelli, ugledni književnik i kritičar viču: »Sramota. SIZ daje pare za ovu sramotu.« i napuštaju gledalište. Desetak dana prije premijere Leara u autorovoj režiji u bečkom Burgteatru, uprava Burgteatra u pismu pretplatnicima upozorava na brutalnosti pojedinih scena. Četvrtina pretplatnika odustala je od gledanja predstave Leara 1973. u Beču. U Dubrovniku nije bilo drastičnog skandala, premda je bilo drastičnih scena. Bilo je samo skandalčića po dubrovački. Već i stoga što je Lovrjenac preobražen u vojni tabor, zatvor (Ajme što nam činu od našega Lovrjenca!). Za vrijeme talijanske fašističke okupacije Lovrjenac je bio zatvor. Za razliku od Shakespeareova Leara u kojemu se Sudbina-bogovi-bog-logos-ravnodušno poigrava s Learom i ostalim likovima (»Što od muha rade objesni dječaci, to od nas čine bozi«), Bond antišekspirovski vjeruje u promjenu čovjeka, društva, sudbine, a drastična okrutnost svijeta i predstave i strategije ne talasaj, unatoč uspjehu predstave, nakon druge sezone skinula je Leara s repertoara Ljetnih igara. Ljubiša mi je poslao ovo pismo:

Skopje, 5. 10. 1981.

Dragi Pero,

Čekajući da se sva ta silna prašina oko naše predstave slegne, imao sam žarku želju da Ti napišem pismo prepuno pohvala i prijateljskih nežnosti, oduševljenja i topline, profesionalnog divljenja... Eto sada je sve gotovo. I sada mogu da se (po ruski) poklonim Tebi do zemlje. Ne, ne preterujem. Gledao sam BiTEF. Mi smo zaista na vrhu. I Ljuša i Kunčević, možda i ja! A tebi je dorastao bio jedino Minetti. A Lear? Da je tamo bio, ništa se ne bi videlo od njega. Ali šta ja mogu? Život me naučio da mačujem, ne da pišem pohvale. Zato će ti se ovo pismo možda i učiniti pomalo nategnuto. Uostalom, ovo je moje prvo pismo napisano Glumcu. I jedino. Ne zbog toga što drugi to nisu zaslužili. Ja ne pišem prema zaslugama, jer ko sam ja da meni neko nešto zasluži ili ne zasluži. Ne, ja pišem po svojoj unutrašnjoj potrebi. Eto, morao sam da ti to napišem. Dakle, čim sam ti se poklonio do zemlje i opet digao glavu, video sam sledeće: ogromnu pustu scenu prekrivenu snegom do gležnjeva. Sve je belo na belome. Ponekad veje sitan sneg, ponekada čitava sibirska oluja. Samo jedno osušeno drvo a la Beckett. I konačno — Tebe kao Leara, ovog puta Šekspirovog!

Lear deli kćerkama svoje carstvo, crtajući mapu na snegu! A proleće dolazi i od njegova carstva neće ostati ništa. Ali proleća neće biti, jer zima našeg nezadovoljstva (the winter of our discontent) traje već dva milenijuma. Svi će se na kraju smrznuti od nedostatka topline iliti energije, etcetera, etcetera. To u Gavelli ne može. HNK me planira za 82. Pourquois pas? I još nešto: Ove zime ću možda raditi Plešin come back (nova zgrada) u Novom Sadu. Radit ćemo možda Roman o Londonu Crnjanskog. Pleša želi da ja to postavim. Meni nije sve jasno, ali naša poenta jeste u drugome: da li bi se Ti složio da ja sa direktorom toga centra (Jovanović Zoran i Petrović Peca) pregovaram o našem Šekspirovom Learu tamo, u Novom Sadu? Rale bi bio sjajna luda. Zašto bi oni uzimali velike glumce samo iz Beograda, je li tako?

Uskoro mi uvode telefon. Dotle moja adresa je: Naselja »Vardar kula«, stan 59, Skopje.

Što se tiče kritika za našega Leara, mislim da je 75:25 za nas, i to je fantastično kada se radi o Bondu. Taj genijalni momak nigdje nije tako prošao. Foretić je u »Odjeku« napisao čitavu studiju. Požuri sa odgovorom o poslu, jer uskoro vodim debele predgovore sa Centrom u Novom Sadu. Želim Ti sve najbolje.

Iskreno Tvoj

Lj. Georgijevski

Zahvalio sam svome redatelju Bondova Leara na pretjeranim pohvalama. Nasmijao sam se onom poklonu do zemlje (po ruski). Sasvim suprotno od velikih glumaca — Learova Shakespeareovih, ne Bondovih, koji bi svome redatelju Ljubiši Georgijevskom sigurno rekli »Ljubiša, pokloni se do zemlje (po ruski) još jedanput... Što si tako brzo ustao«, ja sam bio, bez lažne skromnosti, više nego sretan što je moj redatelj hitro podigao glavu i ugledao mene kao Leara — ovaj put Shakespeareova. Iako sam sumnjao u to, jer je ovaj Lear daleko dublji i teži od Bondova Leara, jer se na njegova pleća svalila Sudbina od koje je poludio. (»Ja sam rođeni Ludov sudbine«), a Bondov Lear pored svih patnji, stradanja i okrutnosti što ih je pretrpio izmigoljio je sudbini. Nakon što je i sam kao diktator, totalitarni autokrat a la Pinochet stvorio mračnu, autističku Državu okrutnih zločina, nakon pobune njegovih protivnika i rušenja njegove okrutne vladavine krvnik je postao žrtvom istih metoda terora kakve je sam provodio nad svojim podanicima i neprijateljima. Mučen je, utamničen i oslijeljen kao Gloster u Shakespeareovu Kralju Learu, da bi na kraju životnoga puta sama sebe preobratio u gurua, propovijedajući slobodu u svijetu nasilja, okrutnosti i patnje. Pripovijeda tako Lear preobraćen u gurua bajku o ptici koja je ukrala glas čovjeku. Naučila je sve ptice u šumi pjevati »Kralj je budala«. Kralj uhvati pticu, slomi joj krila i prikuje je na granu... I kao što je ptica posjedovala čovjekov glas, tako čovjek dobi svekoliku patnju ptičju. Šutke je jurio naokolo mašući glavom i udarajući nogama, i do kraja života bijaše zaključan u kavezu.

Parafrazirajući Shakespeareova Leara Bond je svojim antišekspirovskim Learom izgradio okrutnu, epsku dramu neočekivanih obrata i referenci o suvremenom svijetu. Ne znam na koji bih način igrao Shakespeareova Leara nakon Bondova Leara, kojega sam igrao kao da je sastavljen od nekoliko Learova. Znao bih to tek kada bih ga igrao. Kralj Lear ni u ludilu nije zaboravio svoju kraljevsku veličinu... Svaki palac kralj... Veliki glumac kojemu je Shakespeare ponudio palac hvalio se da je u njegovu Learu Svaki prst bio kralj. Pogledao sam svoje ruke, nekraljevske, obične, gole dlanove, i tiho rekao sam sebi: Never, never, never. I nisam ga igrao.