Da je Sava Drava

Arhitekt Radovan Miščević

Da je Sava Drava

Miščevićev projekt Osijek 2000 primjer je vrhunskoga promišljanja odnosa grada i rijeke, odnosno dileme grada na rijeci ili rijeke u gradu, što mu je priskrbilo priznanje Centra suvremene kulture u Barceloni

Uređenje obale rijeke Drave u Osijeku u okviru projekta Osijek 2000, arhitekta i urbanista Radovana Miščevića jedno je od najuvjerljivijih ostvarenja takve vrste u nas. Tijekom prosinca 1999, Centar suvremene kulture u Barceloni s dokumentacijskim centrom za javne urbane prostore Europe (http://www.cccb.org) odlučio je taj projekt u skladu sa svojom politikom proširivanja Europskog arhiva suvremenih javnih gradskih prostora službeno pridružiti »selekciji projekata namijenjenih oporavku javnih prostora u europskim gradovima... kao primjer nastojanja da se poboljša i stvori javni gradski prostor...«. Riječju, Miščevićevo uređenje Gornjodravske obale uvršteno je u antologiju ne samo hrvatskoga, nego zajedničkog europskog urbanističkog nasljeđa.

Izložbom u Hrvatskom muzeju arhitekture, tijekom lipnja 2001, projekt Osijek 2000 predstavljen je zagrebačkoj publici, i to, moglo bi se reći, u pravo vrijeme. Naime, nekako istodobno s izložbom u Društvu arhitekata Zagreba održan je okrugli stol i stručna rasprava o programu i zadatku anketnog urbanističkog natječaja za regulaciju prostora Save od Podsuseda do Ivanje Reke.

No, cijela priča započinje mnogo prije, između 1960. i 1965, kada Miščević radi Generalni urbanistički plan Osijeka, koji je revidiran 1973. — tzv. Generalni urbanistički plan Osijek 2000, prema kojem rekonstrukcija Gornjodravske obale nije zamišljena kao zaseban zahvat, nego kao dio šire rekonstrukcije užega središnjeg gradskog prostora, uspostavljajući neposredan kontakt gradskog središta s rijekom Dravom. Pri izradi i izvedbi projekta Miščević se između modela grada na rijeci i rijeke u gradu odlučio za drugi. »Odlučio sam se«, istaknuo je tijekom jednog razgovora, »za očuvanje prirodnih vrijednosti i njihovo uključivanje u središte grada, za humanističko-sociološki i ekološki pristup oblikovanja cjelovite urbane i prirodne sredine. Takav model pretpostavlja i uključivanje istaknutih povijesnih i kulturoloških vrijednosti, velike parkovne površine, šetališta na lijevoj i desnoj obali, potpuno isključivanje automobilskog prometa, obale povezane pješačkim mostom koji je već postao neodvojivim dijelom urbanog identiteta grada«.

Drava je kompozicijska osovina

I doista, Miščević će problem odnosa rijeke i grada rješavati ponajprije slojevitom analizom odnosa povijesnog razvoja, zatečenog stanja u prostoru, prirodnog okoliša ali i razvoja grada u skorijoj budućnosti, osobito dajući naglasak na programe demografskog i gospodarskog razvoja u okviru kojih rijeka Drava postaje »kompozicijska osovina, središnji javni urbani prostor«. Prema Miščeviću sagledavanje urbane budućnosti neizbježno je u planiranju prostora. S time u skladu prema planu Osijek 2000 usvojena je koncepcija grada na dvije obale, odnosno prelaska grada na lijevu obalu Drave. Taj je plan u novom dijelu predviđao čak sedamdeset tisuća stanovnika, a u desnoobalnom Osijeku još četrdeset, što bi do 2000. godine samo u užem gradskom području iznosilo dvjesto tisuća stanovnika.

Konačno, 1982. raspisan je natječaj za urbanističko rješenje novoga dijela Osijeka na lijevoj obali Drave — Novi Osijek. Do zaključenja natječaja tijekom veljače 1983. pristiglo je 56 radova, a ocjenjivački sud dodijelio je po dvije jednakovrijedne prve, druge i treće nagrade, od kojih ni jedna nikada neće biti ostvarena.

Iako odluka o prijelazu grada na drugu obalu rijeke, kako će pisati jedan od prvonagrađenih autora Đ ivo Dražić, »u razvoju svakoga grada ima velike gradotvorne mogućnosti«, sam natječaj naići će i na otvorenu kritiku. Tako će se poznati urbanist i teoretičar urbanizma Radovan Delalle, pišući o »nerealnom natječajnom programu za 70.000 stanovnika« opravdano zapitati, ne bi li bilo prihvatljivije ostvariti »prelazak preko Drave« u procesu postupnije gradogradnje (organskog rasta) prema realnim materijalnim sredstvima u određenim prostorno-vremenskim etapama, prema stvarnim potrebama, zahtjevima i mogućnostima stanovnika, korisnika, vodeći računa o istodobnim znatnim materijalnim ulaganjima za urbanu obnovu i dograđivanje postojećega građevnog fonda na desnoj obali Drave?

Priroda — drugi element identiteta

Dalekovidnost tog pitanja osobito je došla do izražaja tijekom devedesetih, prvo zbog ratnih zbivanja, drugo zbog ekonomske propasti, kako Osijeka, tako i ostalih većih hrvatskih gradova, te naposljetku i zbog samog broja stanovnika. Naime, realan priljev stanovništva bio je znatno manji od planirana, Delalle je već tada predviđao povećanje od samo dvadesetak tisuća, a da je do njega i došlo, prema nekim predviđanjima već postojeća bi gradska matrica uz manje zahvate i prodore ka jugu mogla primiti još između sedamdeset i osamdeset tisuća stanovnika. Tomu u prilog govore i najnoviji podaci Državnog statističkog zavoda, prema kojima šire područje grada broji 114 031 stanovnika, a uže 91 044.

Kada govorimo o povijesnim temeljima Miščevićeva projekta Osijek 2000, prije svega mislimo na karakterističnu longitudinalnu gradsku strukturu, povijesno uvjetovanu izgradnjom austrijske utvrde, Tvrđe, potkraj 17. i početkom 18. stoljeća na ruševinama srednjovjekovnoga grada, oko koje su se na udaljenosti topničke potege vremenom oblikovali Donji i Gornji grad, koji će Regulatornom osnovom iz 1911. konačno biti i linearno povezani. Do 1918, odnosno do uspostave SHS, Osijek će obuhvaćati Gornji, Donji, Nutarnji (Tvrđu) i Novi grad, a južno od željezničke pruge, izvan longitudinale, formirano je novo naselje, Industrijska četvrt. Godine 1937. gradu se na zapadu pridružuje u longitudinalnom nizu i do tada samostalna općina Retfala.

Drugi je element osječkog indentiteta na kojem se temelji Miščevićev projekt, kako je spomenuto, priroda, i to ne samo rijeka kao osnovni integralni i kompozicijski element nego i brojni parkovi, posebice oni nikli na potezu između nekadašnje tvrđavske topničke potege i Gornjeg grada, a futurističkim preseljenjem grada na lijevu obalu, sastavnim čimbenikom te priče postali bi i rubni dijelovi prirodnoga rezervata Kopačkog rita te stara Drava i Biljski rit.

Projektom Osijek 2000 Miščević odbacuje modernističku zonsku podjelu — koncept funkcionalističkog grada, koji se zasniva na strogu oblikovanju posebnih gradskih zona za rad, stanovanje, slobodno vrijeme i promet, jer, kako će pisati Antoaneta Pasinović u Pohvali longitudinalnom gradu, »baštinjeni prostor, naslijeđeni grad ne pozna funkcionalističku podjelu«. Umjesto striktne podjele na fizički i prirodni urbani prostor Miščević oblikuje »antropomorfni urbani pejsaž, kao novi oblik koji ne raskida odnose čovjeka i prirode i koji gradi i uvodi odnos s prirodom u urbanu strukturu, čime se uspostavlja ravnoteža u sistemu čovjek-društvo-priroda-tehnologija«. Tako se prema Miščeviću »postiže novi odnos urbanog čovjeka i prirode u integralnom prostoru i povećava se njihova uzajamnost«.

Uređenje Gornjodravskog obalnog poteza u okviru plana Osijek 2000 između Lučkog prilaza i Solarskog trga, kome je prethodio Miščevićev projekt izgradnje Blok centra I (1967/8), odvijalo se parcijalno prema trenutnim mogućnostima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina a u potpunosti nije realizirano sve do danas. Projekt uređenja obuhvaćao je ponajprije izradu hidrotehničkoga rješenja zaštite od tada učestalih poplava, čiji je nositelj dvoetažni obalni podzid s dvjema atraktivnim promenadama koje danas povezuje viseći most, lučki kej, izgradnju stambeno-poslovnih objekata i hotela Osijek te prostore za rekreaciju. Upravo zahvaljujući Miščevićevu projektu dravska će obala postati jedna od prepoznatljivih vizura Osijeka i uopće najljepša uređena riječna obala u Hrvatskoj, a, što je još važnije za svaku urbanističku ili arhitektonsku realizaciju, privukla je stanovnike, koji su je vrlo brzo prihvatili i zavoljeli, podarivši joj svojim duhom životnost, kao da je već stoljećima takva kakvom ju je prije tridesetak godina zamislio autor.

Konflikt starog i novog

No, i usprkos neospornoj kvaliteti projekta bilo bi nekritički zanemariti i neke pogreške, koje se i danas negativno odražavaju na sveukupni izgled uskoga gradskog središta. Dakako, riječ je o zapuštenoj Šamačkoj ulici, koja je danas — iako u okviru tog projekta jedna od najatraktivnijih gradskih lokacija, uz hotel Osijek — gradsko ruglo. Nažalost, na tom je mjestu došlo do onoga što bismo mogli nazvati, govoreći jezikom konzervatora, konfliktom između starog i novog. Zapuštanjem te priobalne ulice i degradacijom njezinih neospornih ambijentalnih vrijednosti, odnosno rušenjem stare Pivovare te glasovite Bijele lađe, kao sastavnog dijela esekerske tradicije i indentiteta, grad je izgubio mnogo, možda i previše, što se u višedesetljetnom zapuštanju toga prostora kompenziralo javnim gradskim otpadom i bolnozjapećom rupom nekadašnje pivovare, koju danas pragmatično-kompromisno nadomješta neumjesno hotelsko parkiralište. Upravo pri tom detalju nameće se pitanje, kada govorimo o odnosu uspješna sjedinjavanja i međusobnog dijaloga starog s novim, nije li to karika koja nedostaje? S druge strane, projektirajući stambeno-poslovni niz neposredno uz obalu, Miščević jasno pokazuje svijest o prostoru u kojem djeluje, i to pomoću trokutastih krovnih zabata koji izgledom aludiraju na ušoreni niz slavonskih kućeraka.

Usprkos gore navedenim pogreškama, nesporno je da je Miščevićev projekt Osijek 2000, uključujući i futurističku viziju Novog Osijeka, primjer vrhunskoga promišljanja odnosa grada i rijeke, odnosno dileme grada na rijeci ili rijeke u gradu, što mu je zaslužno priskrbilo međunarodno priznanje Centra suvremene kulture u Barceloni uvrstivši ga u Europski arhiv suvremenih javnih gradskih prostora. No, nažalost, recentna izgradnja središta grada Osijeka nije uspjela dosegnuti te visoko postavljene kriterije. Uži je centar danas preplavljen zastrašujuće lošom provincijalnom izgradnjom, čime je grad u potpunosti izgubio stari šarm tipičnog, ovaj put u pozitivnom smislu, idiličnog provincijskog ka-und-kaovskog središta.

Tri skupine za Savu

Na kraju priče, samo po sebi, nameće se pitanje Zagreba i njegove rijeke Save. Naime, početkom lipnja Gradsko poglavarstvo odobrilo je raspisivanje natječaja za uređenje obala Save cijelim njezinim tokom kroz Zagreb, a provedba natječaja povjerena je Društvu arhitekata Zagreba. Isti mjesec u DAZ-u je održan okrugli stol i stručna rasprava o programu i zadatku anketnog urbanističkog natječaja sa svrhom da se u njegovoj pripremnoj fazi »sagledaju stavovi i programske smjernice predstavnika relevantnih profesija i institucija«, među kojima se našao i Radovan Miščević, prema kojem, »Zagreb već devet stotina godina ne zna što će sa svojom rijekom«, što je postalo očigledno i tijekom spomenute rasprave na kojoj su došle do izražaja tri različite struje.

Prva skupina, uglavnom vezana uz politički poltronizam i ulizništvo, okupljena oko gradonačelnikova savjetnika, založila se za raspisivanje i provođenje natječaja po svaku cijenu bez obzira na moguće rezultate i činjenicu da se natječaj, pa makar i propao (po sustavu lako zarađenih političkih bodova — kinta u džep i lova u mutnom) financira iz džepova osiromašenih poreznih obveznika. Druga skupina, vezana uz nekolicinu istaknutih stručnjaka arhitekata i urbanista, među kojima je bio i Miščević, svjesna je potrebe raspisivanja natječaja, ali istodobno otvoreno i odgovorno postavlja pitanje kako i pod kojim uvjetima, dakako, aludirajući na skupe i propale natječaje poput onih za Trg domovinske zahvalnosti ili Vladine zgrade na obali Save.

O rijeci Savi, mišljenja je Miščević, »prvi se put počelo razmišljati tek izgradnjom Novog Zagreba na južnoj obali Save... Nikada nije doneseno rješenje o obali Save kojim bi ta rijeka prestala biti linijom podjele Zagreba i Novog Zagreba. Tako je bilo moguće da se svojedobno raspiše, srećom promašeni, natječaj za izgradnju kompleksa Vlade koji je trebao angažirati neke od najvrednijih dijelova savske obale. Lošije smo prošli u recentnoj prošlosti, pa je tako na savskoj obali izgrađen trgovački centar Billa sa svim pratećim skladištima. Osječki primjer mogao bi barem biti primjerom za raspravu.«

Treća skupina koju su činili stručnjaci iz Hrvatskih voda i HEP-a Zagreb, usprkos različitu pristupu od arhitekta i urbanista, u jednom trenutku rasprave možda je bila najbliža činjeničnom stanju konstatacijom da Sava u Zagrebu nema karakter rijeke nego bujice.

No, usprkos svemu ostaje nekoliko nepobitnih činjenica. Osječko uređenje dravske obale Radovana Miščevića najuspjelije je uređenje takve vrste u nas, zbog čega je na kraju svega bilo i okrunjeno međunarodnim priznanjem. Sudeći prema osječkom primjeru, uređenje i regulacija savske obale u Zagrebu, ako i hipotetički dobijemo kvalitetan natječaj sa zadovoljavajućim konačnim rješenjima, neće se ni u kom slučaju dogoditi preko noći ili za mjesec, dva. Riječ je o procesu koji će trajati dugo i koji će zahtijevati potpunu koncentraciju struke, ali i strpljenje javnosti, tim više ako znamo da bi njegovom izvedbom grad Zagreb u prvoj polovici stoljeća mogao dobiti vrlo vrijednu urbanu strukturu, koja će ga činiti prepoznatljivim u budućnosti, baš kao što su to rijeka Drava i njezina obala za grad Osijek.

Krešimir Galović