Čitanje opreka

Izložba slika Vatroslava Kuliša u riječkoj Galeriji Kortil

Čitanje opreka

Kuliš nam donosi uzorke iz iskustva prirode rasvijetljena Mediterana, da bi ih prepjevana na hermetičan jezik apstraktnih uprizorenja udaljio od materijalnog prema duhovnom iskustvu

Kuliš je unatoč velikom broju ostvarenih samostalnih izložaba u Rijeci gostovao samo jednom, 1987, u komornom prostoru nekadašnjega izložbenog prostora poslovnice Kvarner Expressa. Zahvaljujući izložbenom programu umjetničke agencije Kopart mnoge su se poteškoće na razini predstavljanja zagrebačkih umjetnika u Rijeci tijekom posljednjih nekoliko godina ispravile. U sklopu poboljšane komunikacije između Zagreba i Rijeke pristigla je i ova, kromatski razluđena skala vertikala i horizontala, recentni ciklus slikara koji je po naputku unutrašnjeg izbora svoje slikarstvo formulirao bojom.

Višestruka dvojnost

Vatroslav Kuliš pripada u skupinu produktivnih i izlagački vrlo aktivnih umjetnika. Od 1969. samostalno se predstavio na šezdesetak izložaba u zemlji i inozemstvu te na mnogobrojnim skupnim projektima. Autorov edukacijski pedigre na području likovnih umjetnosti započinje u zagrebačkoj srednjoj Školi za primijenjenu umjetnost i nastavlja se na studiju slikarstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u istome gradu, gdje je i diplomirao 1976. u klasi profesora Šime Perića. Uz slikarsku produkciju umjetnik djeluje na području grafičkoga dizajna i scenografije, pa je u tom kontekstu do sada surađivao s glumačkom družinom Histrioni, kazalištem Komedija, Zagrebačkim kazalištem lutaka i HNK Zagreb.

Njegov je dosadašnji opus iz već spomenutih razloga riječkoj publici manje poznat pa je susret s Nizovima za mnoge i prvi susret s umjetnikom.

Višestruka dvojnost predočenom ciklusu slika daje posebnost i napetost. U pravilnu ritmu podastrta niza slika otvara se raznosmjerje gledanja. Postav tako nudi čitanje vertikalnih i horizontalnih nizova. Ta opreka smjera čitanja naslanja se na opreku što ćemo je pronaći između umjetnikova nedvojbenog uzora u zorovima prirode i gestualno formuliranih apstraktnih zorova što su nam u rezultatu ponuđeni.

Treći otpor suprotstavljenih silnica počiva u geometrijskom poretku vertikalnih i horizontalnih uzoraka u samom polju slike koji vibrantno pulsiraju nesuspregnutim, nagonskim nanošenjem razluđenih boja. Međutim, dvojba imanentna ovakvu umjetničkom činu ni ovdje ne prestaje. Pravocrtnim frazama uzoraka u postavu su frontalno suprotstavljeni florealni uzorci. Biomorfni uzus propleće se kroz sva ta predočenja. Priroda pulsira u igri omeđivanja. Forma je iskorištena kao varljiv oblik prispodobljivosti za nešto, što prepoznajemo čuvstvenim sudjelovanjem u mediteranskoj raskalašenosti i rasplesanosti svjetla, boje i njihovih međusobnih prepletanja. Titranje svjetlosti, dakle, kao žmireće motrenje velikih površina osunčanoga zraka, mora, krošanja... može se čitati gotovo u svakom prizoru slikanoga kadra. Kuliš nam donosi uzorke iz iskustva prirode rasvijetljena Mediterana, da bi ih prepjevana na hermetičan jezik apstraktnih uprizorenja udaljio od materijalnog prema duhovnom iskustvu. U tom nam je smislu posve prirodno da je ciklus Nizova prvi put bio postavljen u Galeriji Božidar Jakac, interijeru crkvenoga samostana Kostanjevice na Krki. U strogom arhitektonskom kontekstu ozbiljnog i produhovljenog, srednjovjekovnog zdanja Nizovi su našli pravo utočište. Takav prostor sam po sebi suprotstavlja horizontalnost naših uvida vertikalama prerađenog iskustva. U tom smislu Kulišev je koncept tamo bio transparentniji negoli u riječkom Kortilu, gdje se morao podčiniti neutralnosti zadanoga okvira.

Mediteranski Tao

Zbirno mjesto Kuliševih utisaka određuje se kao kadar koji se prirodno mora reflektirati u nizu pridruženih mu varijacija. Sve te slike svojevrsni su isječci cjeline, općenitoga svijeta, koji se svakim svojim otjelovljenjem prikazuje kao sličan samome sebi. To je onaj znani kôd mikró i makrostvarnosti. Ona zapanjujuća sličnost između kapljice vode i svemira, u kojoj prema prirodi života-čuda, istodobno, sve biva neponovljivo i različito.

Čini se, čitanju opreka u Kuliševu djelu kao da nema kraja. Na tome tragu, dakako, počiva i ona, suvremena baroknost rasplesana ravnodušja. To nešto rezignirano u iznuđenoj predaji djeteta. Ono koje nas lišava nedužnosti nakon svega u nametnutom iskustvu. Nakon ratova, moralnih posrtaja, naglih prevrednovanja osnovnih vrijednosti, običan pogled na vodu ili list biva promijenjen i odriče se uživalačke materijalnosti. Kažnjava se askezom reda. Obogaćuje transcendiranjem. Ostaje mu toplina hladne plave, unatoč ugaslu obilju svih ostalih žarkih boja. Umjetnik se nagonski okreće neutralnom aspektu vremenitosti.

Dakle, kada napustimo hedonistički svijet neskrivenih, uživalačkih strasti u obilju prirode na kojima počiva inicijacija ovih slika, i kada se slijedom ponuđenoga putovanja po pravocrtnosti geometrije postava uputimo u daljnja čitanja, pred nama će se otvoriti polemika s vremenitošću. Sve u što nas uranja pogled počivat će na temporalnosti trenutka, na unizanosti sitnih podražaja koje presijeca samo tankoćutni lom svjetlosti. Sve teče, traje, nestaje, nastavlja se... Može se zaustaviti bilo gdje, nastaviti ili ne nastaviti. Putovanje oka prestaje tamo gdje su nam čuvstva osjetila sitost. Kao da je sve to neki čudesni, mediteranski Tao.

Nataša Šegota Lah