Četvorica u prostoru

U povodu stogodišnjice rođenja arhitekata Lavoslava Horvata, Jurja Neidhardta, Egona Steinmanna i Zvonimira Kavurića

Četvorica u prostoru

Uklopljenost u kontekst, arhitektonska etika (malo ih danas razumije taj pojam) i humana gradnja prožeta s prirodom ključni su, čini se, pojmovi, koje su arhitekti o kojima je riječ, koliko god bili indoktrinirani Werkbundom i CIAM-om, vrlo rano bili shvatili. A to im je, uostalom, omogućio i društveno-kulturološki kontekst u kojem su stasali

Naviknuti na uvriježenu praksu spominjanja i slavljenja samo nekoliko naših arhitekata, nositelja napredne i moderne arhitektonske misli između dva svjetska rata, najčešće reagiramo s rezignacijom na tekstove o uvijek istim imenima, istim projektima i po tisućiti put istim reproduciranim fotografijama istih objekata ili maketa. Već je nekoliko godina očigledan napor da se konačno prekine taj plemeniti običaj i počne pisati o nekim drugim protagonistima moderne arhitekture, da se smanji nategnuta planetarna slava Planića (u dvoboju Planić — Ibler, Planić će uvijek za ozbiljne teoretičare arhitekture izvući kraći kraj), da se popis vrijednih imena proširi s desetak na barem trideset, jer — nemojmo zaboraviti kako je između dva svjetska rata u Zagrebu djelovalo sedamdesetak arhitekata i urbanista, većinom školovanih u inozemstvu kod velikih europskih imena arhitekture.

Građanski fini momci

Među tim mladim ljudima koji su potjecali iz dobrostojećih građanskih obitelji (Zagrepčani ili iz drugih krajeva Hrvatske — češkog, njemačkog i židovskog podrijetla) srednje i više srednje klase, u kojima su se već dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća kapital te građanska kultura i odgoj stjecali i taložili dvije-tri generacije, tražit ćemo većinu budućih sjajnih arhitekata, koji su uz talent imali, dakle, sve uvjete za najbolje moguće školovanje i usavršavanje u tom trenutku. Ti su mladi ljudi već u krugu obitelji primili specifično građansko obrazovanje (bonton, strani jezici, etika, manire) pa su zato mogli gotovo preko noći odlaziti na studij arhitekture i na rad u atelijere velikana moderne arhitektonske misli (Behrens, Le Corbusier, Loos, Poelzig, Wagner) po europskim gradovima, redovito sudjelovati na prestižnim internacionalnim natječajima, živjeti u inozemstvu više godina (Weissmann cijeli život), surađivati i družiti se sa svojim stranim vršnjacima slična profila.

Želim naglasiti kako nisu samo talent, želja za znanjem te ambicija bili od primarne važnosti da se u Zagrebu tih godina stvori specifična klima, u kojoj je moderna arhitektura cvala i razvijala se, neposredno prenošena iz najjačih europskih atelijera. Danas smo, nažalost, svjesni kako su mnogi najbolji i najoriginalniji projekti (natječajnoga tipa) ostali neizvedeni te da je ono što je izgrađeno samo mali fragment i pokazatelj stvarne vrijednosti, kreativnosti i originalnosti hrvatske moderne arhitekture između dva svjetska rata. Pravi dometi ostali su sačuvani u nacrtima, studijama i maketama.

Svaka arhitektura svome arhitektu

Među tim protagonistima imena i opus Jurja Neidhardta (Zagreb, 15. X. 1901. — Sarajevo, 13. VII. 1979), Lavoslava Horvata (Varaždinske Toplice, 27. IX. 1901. — Novi Marof, 4. X. 1989), Egona Steinmanna (Karlovac, 14. XII. 1901. — Zagreb, 20. II. 1966) i Zvonimira Kavurića (Zagreb, 1901. — Zaprešić, 5. X. 1944) ostat će trajnim vrijednostima naše moderne arhitektonske misli, jer ta se četvorica arhitekata nisu samo borila za napredno i novo shvaćanje arhitekture za crtaćom daskom, nego su sudjelovali i na izložbama grupe Zemlja (L. Horvat je bio član grupe, a Z. Kavurić je kao član napredne Radne grupe Zagreb sudjelovao na IV. izložbi Zemlje 1932. u Zagrebu); Steinmann, Neidhardt i Horvat na velikoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. i cijeloga života opsežnim publicističkim i znanstvenim djelovanjem (posebno Neidhardt), a Kavurić je vlastiti društveni angažman doslovno platio glavom: kao ilegalac sakupljao je pomoć za partizane, bio otkriven te, iako upozoren na opasnost, ostao u Zagrebu i pomagao do uhićenja. Završio je Visoku tehničku školu u Pragu 1927. i nakon toga 1928. otišao u Pariz, gdje je radio u atelijeru Le Corbusiera, a poslije u konstrukcijskom birou Schwartz-Haumont kao samostalni projektant do 1932, specijaliziravši armiranobetonske i čelične konstrukcije. Kao najistaknutiji statičar svoje generacije na polju armiranoga betona, u Zagrebu postaje inženjer u gradskom Građevnom uredu, radeći smione statičke proračune što su dopuštali maksimalnu vitkost i lakoću građevnih elemenata i konstrukcija. Samostalno je izveo kupolu na Domu likovnih umjetnika u Zagrebu (1938. H. Bilinić i L. Horvat po nacrtima I. Meštrovića), armiranobetonsku konstrukciju i statiku za Antolićevo Cvjetno naselje u Zagrebu (1939), paviljon tramvajske stanice na Zvijezdi (koji se pogrešno pripisuje Denzleru, podatak D. Kisić) i koji je prije nekoliko godina teško devastiran (čini se da Zaštitari spavaju), preživio urušavanje krovne ploče (prenapregnutost bez odstranjenih kioska-okomitih nosača) upravo zbog sjajnih Kavurićevih proračuna! U suradnji s Bahovcem projektirao je i izveo zgradu policijske uprave na uglu Petrinjske i Matičine ulice u Zagrebu (1940), izvrsnu ugaonu interpolaciju čeličnog skeleta obloženog salonitnim pločama, koja i danas nakon uspjele restauracije fasade metalnim pločama djeluje kao da je projektirana u ovom trenutku suvremenih trendova u arhitekturi.

Lavoslav Horvat i Juraj Neidhardt najveći su dio opusa posvetili istraživanju i primjeni modernih arhitektonskih oblika i materijala u području regionalne tradicijske gradnje (Dalmacija i Bosna), a opet se na tom polju kao istaknuto ime uvijek navodi jedino Albini, da ne spominjem značaj jednog npr. Lovre Perkovića! Horvat je nakon Srednje tehničke škole bio Iblerov đak na Odjelu za arhitekturu pri ALU u Zagrebu (1926-1930), surađivao je s Lubynskim i Planićem, stasajući u stvaraoca autentičnog značaja, koji je suptilno promišljao kako treba graditi kamenom i betonom u dalmatinskom podneblju da se ne izgubi crta autentičnog dalmatinskog pejzaža i kulture življenja. U Splitu je djelomično izvedena njegova Velika banovinska bolnica (1931), kupalište na Bačvicama (1931), crkva Gospe od Zdravlja (1936); u Dubrovniku palača Bože Banca (1938, danas Moderna galerija), Upravna zgrada u Novom Sadu (1931), obiteljska (vlastita) kuća na Vijencu u Zagrebu (1935) i dr., a nakon Drugoga svjetskog rata posvetio se izvedbi javnih i industrijskih građevina (Savezna industrijska komora na Terazijama u Beogradu, škole u Krčkoj i Držićevoj ulici u Zagrebu, tvornice, tekstilni kombinati). U svim je svojim projektima bez obzira na funkciju i dimenzije posvećivao maksimalnu pozornost stapanju arhitekture s krajolikom i prirodom, obvezno crtajući oko objekata mnoštvo zelenila. Bio je član JAZU od 1963.

Prepoznatljivi tragovi

Juraj Neidhardt diplomirao je arhitekturu kod Behrensa na Akademiji u Beču 1924, i iste godine za projekt zračne luke u Beču dobiva prestižnu nagradu. Od 1925. do 1928. radi u Zagrebu kod Lubynskog i Kalde, a od 1930. do 1932. radi s Behrensom u njegovu atelijeru u Berlinu, da bi između 1932. i 1936. postao Le Corbusierov asistent u Parizu, sudjelujući s njim i samostalno na važnim natječajima. Godine 1938. odlazi u Sarajevo, gdje će ostati do kraja života. U Zagrebu je, iako arhitekt takva formata, gubio natječaje usprkos nagradama pa je razočaran otišao najprije u Beograd, a zatim u Sarajevo. Njegov je prvi značajan rad kompleks Nadbiskupskog sjemeništa na Šalati u Zagrebu, vrijedne mikrourbanističke cjeline škole, internata, crkve i sportskih igrališta (projekt 1925, realizacija 1926-1929), za koji se na natječaju zauzeo Plečnik. Poseban je njegov projekt zračne luke u Novom Sadu u sklopu regulatorne osnove Novog Sada (1937), koji svjedoči o uzletu arhitektove mašte, rijetko dosegnutu i nekoliko desetljeća kasnije u svjetskim okvirima. Neidhardta je Le Corbusier upozorio na vrijednu arhitektonsku baštinu razasutu po Bosni: cijeli svoj rad on će usmjeriti na spajanje Le Corbusierove doktrine moderne arhitekture i stare bosanske kuće s tradicijskim oblicima i materijalima građenja te usklađivanja pojedinačnog objekta i većih cjelina s krajolikom (Radničko naselje i Rudarska škola u Zenici 1939-1941, Planinarska kuća na Trebeviću 1946-1948; gotovo sve zgrade u Sarajevu i Bosni od javnog i reprezentativnog značaja: Skupština BiH i Filozofski fakultet u Sarajevu, obje 1955-1982). Od 1953. bio je dopisni član Kraljevske akademije britanskih arhitekata u Londonu te od 1963. dopisni član JAZU i redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BIH.

Posljednji je u nizu, ali ne manje važan, Egon Steinmann, koji je u tkivu Zagreba ostavio prepoznatljiv trag, nekoliko zgrada specifičnog arhitektonskog rukopisa. Kao jedan od prvih diplomanata na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu (1924), nastavio je usavršavanje u Parizu na Academie de la Grande Chaumiere do 1925, kada se vraća u Zagreb. Izvedene su mu zgrada Fizikalnog instituta na Marulićevu trgu 19 (1926), zgrada Ortopedske klinike na Šalati (1928), programatsko djelo moderne arhitekture sa zaobljenim uglovima volumena zgrade, i naglašenim plasticitetom volumena kao Steinmannovih zaštitnih znakova, koji će se javiti i na Gimnaziji u Križanićevoj u Zagrebu (1932) i Gimnaziji u Kušlanovoj (1934) te tzv. Sokolani (gimnastičkoj dvorani) u Kačićevoj 23 (1934). Projektirao je i poznatu ogradu oko srednjoškolskog igrališta na istoj parceli (Mimara) 1936. te prijeratni opus okrunio zgradom kolodvorske pošte (tzv. Pošta 2) u Branimirovoj ulici (1940-1942), po svim sadržajima i elementima visoko rangiranim djelom funkcionalnog pristupa arhitekturi. Nakon Drugoga svjetskog rata između ostalog gradi Filozofski fakultet u Skoplju (1946), pivovaru u Otočcu (1961) te novu tvornicu Kraš u Zagrebu (1964).

Taj prostor što ih muči

Uvjetovanima prostorom (što često muči baš arhitekte!), preostaje nam da sjetno odamo počast ovoj četvorici arhitekata, sa željom da što manje moraju o njima i njihovim dosezima brinuti i promišljati povjesničari umjetnosti i teoretičari arhitekture, a što više mlade djelatne generacije arhitekata. Jer, nije istina da je tu arhitekturu pregazilo vrijeme: oni koji projektiraju suludo hipertrendovski prvi će biti pregaženi i zaboravljeni, a oni koji proučavaju specifične odlike podneblja, terena i tradicijske arhitekture u spoju s najnovijom tehnologijom, materijalima i mogućnostima projektiranja, ući će u povijest arhitekture. Uklopljenost u kontekst, arhitektonska etika (malo ih danas razumije taj pojam) i humana gradnja prožeta s prirodom ključni su, čini se, pojmovi, koje su arhitekti o kojima je riječ, koliko god bili indoktrinirani Werkbundom i CIAM-om, vrlo rano bili shvatili. A to im je, uostalom, omogućio i društveno-kulturološki kontekst u kojem su stasali, objašnjen na početku teksta.

Iva Körbler