Blituania restituta

Na marginama izložbe The Baltic Times u Muzeju suvremene umjetnosti i Paromlinu u Zagrebu, 3. lipnja-1. srpnja 2001.

Blituania restituta

Aktualnu vrijednost ima i Formula X. 2000 Olegsa Tillbergsa, u Paromlinu izloženo zastrto truplo ostataka neke vojne letjelice, izvorno valjda sovjetske, u nas pak, jamačno ne samo iz praktičnih razloga — dopremljene iz arsenala »ratnog vazduhoplovstva JNA«. Bilo kako bilo, te letjelice nisu ugrožavale rusku književnu mladež u Jurmali, ali jesu Paljetkov prostor od Brnika do Dubrovnika. Farewell to the Arms!

»Ushićen je Vilnom, tvrdi da je Vilno 1500 puta ljepše od Zagreba, mada je 1500 km daleko od Zagreba«

(Julije Benešić o Krležinu »izletu« u Vilno /lit.Vilnius/ 1932)

Vilnius, danas glavni grad Litve, zapravo je još udaljeniji od Zagreba, a da o cijelom prostoru sjevernog, baltičkog kraka Krležine Blitve i ne govorimo. Posjećuju ga službena izaslanstva, pa se tom prilikom spominje kako su baltičke države među prvima priznale postojanje Republike Hrvatske, jamačno ipak u ime neke blitvanske solidarnosti. Trebalo je vremena da se ta solidarnost očituje i na umjetničkom polju: svjedoči o tome izložba The Baltic Times u Muzeju suvremene umjetnosti, a u postavu Tihomira Milovca i Branke Stipančić, ovoga ljeta. Podsjetila me na neke planove iz vremena kada se činilo da se zabrtvljene granice otvaraju, o čemu je svjedočila velika izložba Ukrajinske avangarde s odgovarajućim simpozijem, pa se i u gornjogradskom Muzeju govorilo o izložbi Mikalojusa Konstantinasa Čiurlionisa, litavskog slikara koji je uporedno s Kandinskim i prije Maleviča nagovijestio likovnu apstrakciju, polazeći od glazbenih načela i, stvarajući novi »duhovni kontinent« kojemu je postao »prvim Kristoforom Kolumbom« (Romain Rolland, 1930), uvodio u svijet sferoida, cilindara, krugova, trokuta i krivulja — posve drukčiji od Malevičeve geometrije. Osobno me s reprodukcijama Čiurlionisovim upoznao u Yaleu 1974. estonski pjesnik emigrant i pravi Europejac usred američkih slavista, pridošlih iz slavenskih zemalja — Aleksis Rannit, koji je deset godina poslije u Chicagu objavio reprezentativnu monografiju o skladatelju slikaru. Zagreb je zakasnio, projektiran je rat i središte koje je, među prvima u Europi, 1989. izlagalo Maleviča iz Ruskog muzeja, zaostajalo je sve više. Čiurlionis kruži danas svijetom: sada je izložen u Parizu, a bio je nadomak Zagrebu.

Skupina djevojaka s plavim pletenicama

Gornjogradska i Paromlinska izložba ne daje nam uvid u kretanja baltičkih umjetnosti od Čiurlionisa prema našim danima, niti nam otkriva tradiciju, recimo, u Litvi prebogatog baroka. Suvremena je. Možda ju je najbolje karakterizirala u katalogu, pišući o litavskom dijelu, Lolita Jablonskiené:

»Litavska umjetnost kasnih devedesetih možda nije toliko privlačna, ali nije egzotična«.

S tom ćemo se tvrdnjom složiti, ako pod pojmom egzotike shvatimo učestalo isticanje ne tako davna umjetničkog raskida sa sovjetskim normama koje do danas fascinira zapad u radovima ruskih umjetnika (očito je ipak Ilja Kabakov, izlažući u Frankfurtu na Majni golemu »panoramsku« instalaciju, u kojoj se prema sovjetskim stereotipima odnosi kao muzejskoj prošlosti, stavio točku na kraj te priče) ili pak toliko rado na istom zapadu gledanom i slušanom etnosu, pa i onom s Balkana (priča je jamačno počela već s Herderom i Hasanaginicom). Otvaranje izložbe kao da je imalo te akcente: skupina djevojaka s plavim pletenicama i u skromnim haljinicama (sve hrvatske kvalitete) kao da je dočaravala baltičku čednost (sjever je tamo protestantski) i stanoviti europejizam (glas s Baltika: »ni u nas se više kečke ne nose!«), ali je izložak Eglé Rakauskaité Zamka — Izgon iz raja pružio mogućnost drukčije interpretacije čednosti. Naime, na fotografiji su čedne djevojčice vezane pletenicama jedna za drugu, pa je njihova individualnost potisnuta (naši bi prevoditelji Turgeneva rekli zatomljena); one su, kako se to germanizmom tridesetih godina kazivalo, glajhšaltovane, dakako, ne više crvenim pionirskim rupčekima. Naravno, ima i izložaka s neposrednim aktualnim porukama, npr. slike skupine ATG pod naslovom Uhvaćeni u Litvi s grupnim portretom crnomanjastih dotepenaca jednako odbojnih naprasitim urođenicima na Baltiku kao i u Češkoj (Romi!), na berlinskom Kreuzbergu (Turci), a da hrvatsku specifiku frustrirane ksenofobije i ne spominjemo. Aktualnu vrijednost ima i Formula X. 2000 Olegsa Tillbergsa, u Paromlinu izloženo zastrto truplo ostataka neke vojne letjelice, izvorno valjda sovjetske, u nas pak, jamačno ne samo iz praktičnih razloga — dopremljene iz arsenala »ratnog vazduhoplovstva JNA«. Bilo kako bilo, te letjelice nisu ugrožavale rusku književnu mladež u Jurmali, ali jesu Paljetkov prostor od Brnika do Dubrovnika. Farewell to the Arms!

Pomirišite čokoladu!

Ne znam jesu li autori postava smišljeno oblikovali priču koja nastaje u slijedu gornjogradskih dvorana, ili je tomu kriv moj osobni literarni pristup. Svakako je taj doživljaj kulminirao u tri zaključne dvorane. Najprije sam zastao pred nekim videom. Rekao sam na glas: »Ekshumacija«. Glas je iz Litve odgovorio: »Nije, nego grobar na provincijskom groblju«. Gledatelja HTV-a to nije umirilo: nije sumnjao da je i Litva tijekom pedeset godina morala trpjeti brojne ekshumacije, ali jamačno nisu postajale predmetom žanra koji HTV svesrdno održava, pa se ono što jest novinska vijest pretvara u priču o mrtvima i njihovim bližnjima, osebujni tragični video. Da se pak video kao umjetnički žanr oslanja na poetiku ponovljivosti, vidjeli smo u sljedećoj dvorani. Morali smo zastati pokraj nogu koje su visjele na ekranu da bismo, na čas, pomislili na drastičnost Grünewaldovu koju tako cijeni Maković, ali u slijedu slika spoznali da je riječ o ženi na vješalima, da bismo zatim vidjeli ženu na stolcu, čin njezina samoubojstva pištoljem, pa opet istu ženu na stolcu — i tako u nedogled... (Ene Liis Semper, FF/REW). Je li to naše doba samoubojstveno ili se uslikava autodestrukcija avangarde koja je i na ovoj izložbi očigledna?

Groblje, tijelo koje visi (»Hrvatsku mi moju objesiše!«), sve je to vodilo prema dvorani u kojoj su raspela bakrene boje u ritmu koji je pravilno ponavljao položaj čas s glavom prema gore, čas na dolje (upside-down), tvorila ornament koji je potpuno prekrivao dostupne zidove prostorije. Stajao sam šutke, prepoznajući katoličku i baroknu Litvu (je li to egzotika?), sve dok nije »glas s Baltika« skrenuo pozornost: »Pomirišite čokoladu«. U glasu sam osjetio svetogrđe, i koliko god bio pohlepan kada osjetim miris smeđe mase, ovdje taj dah jamačno nisam htio njušiti. Barem ne ovdje na Katarinskom trgu — u kontekstu domaćeg baroka! Štos sam shvatio, ali ostao potresen: provokacija je djelovala, ali kič nije. Čokoladna raspela Eglé Rakauskaité ostala su ponajprije ornamentom, složenim od crucifixa (namjerno latinski pisanim!).

Aleksandar Flaker