Bilješke uz jednu godišnjicu

Bilješke uz jednu godišnjicu

2001 — Odiseja u svemiru

Nakon spektakularne proslave stogodišnjice filma (1995) po gotovo čitavom svijetu nastupilo je, čini se, vrijeme u kojemu i jubileji postaju sve uobičajenijim dijelom filmskoga života.

Kad je riječ o tom prvom jubileju, trebalo je za nj proći sto godina, što se, ovisno o vizuri, može činiti i malo i mnogo. U usporedbi s tradicionalnim umjetnostima, dakako, vijek je filma kratak. No, uzme li se u obzir da se u tom kratkom razdoblju filmom rekapituliralo štošta iz ranijeg stvaralaštva drugih umjetnosti i da je film tvorevina zasnovana na tehnologiji koja omogućuje brze i raznolike razvojne mogućnosti, sam broj sto zapravo prikriva bogatstvo filmskoga stvaralaštva. U filmu je, naime, stvoreno više nego što bi se moglo zaključivati iz cifre koja ponekad pokriva tek trajanje produžetka vrste od djeda do unuka.

Profitiranje obljetnicama

Dakako, razlog raznih prvom obljetnicom potaknutih obljetničkih raspoloženja možda je pretežito podsvjestan, možda u poslijestoljetnim potrebama za slavljenjima progovara neobuzdana samosvijest novih filmaša, a možda impuls dolazi iz svijeta marketinga. I stara se roba ponekad može prodavati, pa su se, na primjer, mnoge holivudske kompanije — usprkos početnoj antipatiji — izvlačile prodavajući svoje stare filmove televiziji. Pa zašto se onda ne bi profitiralo i uz pomoć obljetnica!

No, kako bilo da bilo, evo nas u godini 2001. I ta nas godina podaruje mnogim slaviteljskim prigodama. Na primjer: 1901. rodio se Vittorio De Sica, 1921. Chaplin je dovršio prvi cjelovečernji film (Mališan), 1931. nastali su prvi doista klasični zvučni filmovi, a rodio se tada i žanr gangsterskog filma, 1941. nastao je film koji proglašavaju najuspjelijim filmom svih vremena (Građanin Kane), a nastaju i filmovi kojima započinje polet film noira (Visoka Sierra i Malteški sokol), 1961. Vukotić je realizirao našega oskarovca Surogat, a nastao je i film koji neki smatraju kulminacijom filmskoga modernizma (Prošle godine u Marienbadu) itd. Bez muke našli bismo još štošta.

Svemirska Odiseja

Sa Svemirskom Odisejom stvari stoje drukčije. Film je nastao 1968. ali zato govori o događaju iz ove godine. Znači — prvi put u kinematografiji — razlog za sjećanja nalazi se u naslovu. I upravo kao što su se neki 1984. sjetili orwella i odahnuli što on, Bogu hvala, nije anticipirao točan (odgođeni?) datum pobjede Velikoga Brata, tako bi i Svemirska Odiseja mogla biti prigoda da se razmišlja što i koliko je Kubrick pogodio u svojem filmu fantastike. I odmah u tom smislu konstatirajmo: Kubrick je pogodio ili sve ili ništa. Njegov film je, naime, fantastika sveukupne filogeneze, a o tome vjerojatno nikada neće biti točnih odgovora.

Zbog toga možda je zanimljivije malo više razmisliti o 1968, o povijesnom kontekstu nastanka toga filma. Naime, u povijesti žanra Svemirska Odiseja zauzima posebno mjesto s obzirom na datum pojavljivanja. To se može vrlo lako objasniti pomoću nekoliko periodizacijskih podataka, tim više što razvoj zvučnoga znanstvenofantastičnog filma uopće nije teško periodizirati. Nakon relativno malenoga broja takvih filmova do 1950. godine slijedi tzv. klasično razdoblje od 1950. do 1959. godine. Taj procvat može se i brojčano ilustrirati. U svojoj knjizi Goeff King i Tanya Krzywinska (Science Fiction, From Outerspace do Cyberspace, London 2000) daju na kraju listu važnijih filmova koje su rabili u svojim razmatranjima i u tom razdoblju oni nalaze čak 27 takvih filmova. Razdoblje, pak, od 1960. (a ta godina može se shvatiti i kao produžetak prethodnog) pa do 1967, dakle godinu prije Svemirske Odiseje nalaze tek sedam filmova, a ako se radi desetljetnoga uspoređivanja proširi razdoblje do 1969, broj je i tada malen — svega deset. I kad se još doda da u prethodnom razdoblju apsolutno prevladavaju američki filmovi, dok su u ovome svega četiri američki, iz tvornice snova, onda se zapaža da se žanr bio našao u krizi, da je trenutačno izgubio razlog postojanja. Svjedoči to, dakako, o određenoj posebnosti pojave Kubrickova filma, no, prije nego što se usredotočimo na to, evo i numeričke informacije o budućem razvoju žanra. Dakle, u istoj knjizi spominje se trinaest filmova iz sedamdesetih, 31 iz osamdesetih i 43 iz devedesetih godina, a za to (i današnje) trijumfiranje žanra tvrdi se da je bio presudan golem uspjeh Rata zvijezda (1977) Georgea Lucasa. Otada je science fiction prvi put postao reprezentativan filmski žanr.

Granice poetike žanra

Film Svemirska Odiseja nastao je u trenucima jasne preorijentacije Hollywooda. Hitchcock je filmovima Psycho (1960) i Ptice (1963) napravio zaokret prema hororu i fantastici, dakle, prekoračio je granice svojega žanra, klasični mjuzikl bio je na umoru, Ford je u vesternu Čovjek koji je ubio Libertyja Vallancea (1962) retrospekcijama pounutrio sadržaje pejzažnih prostranstava vesterna, a fantastika je, kako rekosmo, zamrla. Hollywood se našao na ulazu u tzv. novi Hollywood, koji će pokušati korigirati, revidirati, demitologizirati — izrazi u dugotrajnu optjecaju — žanrove koji su bili u srži njegove prevlasti. O razlozima za sva ta događanja trebalo bi podulje raspravljati, trebalo bi raspravljati o smjeru u kojemu se mogao ili morao razvijati stari fabularni film, o zamoru materijala itd. Međutim, kad je u pitanju Svemirska Odiseja pored sugeriranih razloga/uzroka koji retrospektivno njegovu pojavu čine logičnom, treba dodati da je Kubrick bio iznimno pretenciozan redatelj, da je možda i zbog toga naslutio blizinu američkoga putovanja prema Mjesecu, da je svjesno želio biti inovativan, da je pratio modernističke tendencije u europskom filmu i da je u tom kontekstu težio i statusu autora. Koju godinu ranije u okrilju novoga vala nastala su dva filma što pripadaju žanru, a koji se uočljivo razlikuje od dotadašnje, uglavnom i kasnije žanrovske prakse. Alphavile Jean-Luca Godarda i Fahrenheit 451 Françoisa Truffauta, a posebno prvi, jedva da bijahu filmovi priče, ne pripadahu dakle poetici klasične fantastike. Oba su težila struji tzv. političkog filma, oba su bila i neprikriveno raspravljački filmovi, gorljivo su eksplicirali teze za koje i nije nužan film fantastike, teza tih filmova zapravo je prethodila radnji. I Kubrick je, istina u manjoj mjeri, težio sličnome: u nikad prikazanoj verziji znanstvenici tumače smisao filma, za suradnika je odabrao i znanstvenika i pisca Arthura Clarkea, a od Hollywooda je ostao jedino spektakl. I to, barem kad se usporedi s prethodnima — duljim, uložeim novcem, količinom specijalnih efekata, prvi spektakl benhurovskoga ranga u tom žanru u Hollywoodu. A s obzirom na poznata bitna obilježja i jedini te vrste uopće u Hollywoodu. Naime, kao i ondašnji Hitchcock i Ford, došao je Kubrick do granica prepoznatljive poetike žanra znanstvene fantastike, a ona je u tome da se ono fantastično do kraja ne demantira, defantastizira. Pa i zbog toga je taj film ambigvitetan, nerazumljiv... od čega zazire postkjubrikovski SF.

Film je, dakle, nastao u preokretnu vremenu, u kojemu se javljaju i razni zbunjujući osamljenici, ljudi i filmovi, pogotovo u Hollywoodu. I u daljnjim provjeravanjima umjetničke vrijednosti Svemirske Odiseje, neovisno o ocjeni, u prvom će planu najčešće biti osamljenička pozicija tog filma.