Bach, Jarrett i poredak stvari

Glazbeni gost

Bach, Jarrett i poredak stvari

Početkom godine američki pijanist Keith Jarrett primio je Phono Akademie E. V., najugledniju nagradu njemačke Akademije za životno djelo na polju glazbene kulture za svoje epohalno ostvarenje: J. S. Bach, Das Wohltemperierte Klavier, Buch I-II.

Kada se promatra razdoblje J. S. Bacha, skloni smo ugrađivanju previše emotivnosti ili ekspresivnosti u Bachove kompozicije, iako su one zapravo stvorene samo da budu deskriptivne ili simbolične. Čini se da Keith Jarrett slijedi upravo tu tradiciju, sudeći prema njegovoj nemarnoj opasci o Das Wohltemperierte Klavier: »Ova glazba ne treba moju pomoć«. Iza tih lakonskih riječi krije se stajalište esteta, tijesno povezano s biografijom Keitha Jarretta, njegovim iskustvom ne samo kao jazz-pijanista i kompozitora nego i njegovim kultnim statusom jednog od najvažnijih improvizatora jazza u posljednjih dvadeset godina.

U načinu njegova razmišljanja, koje je slično Blochovu estetizmu, jedna je od komponenti i njegovo iskustvo u umjetnosti improviziranja. Čin spontanoga stvaranja, osobita vrsta improvizacije koju je Keith Jarrett razvio, sjedeći za klavirom i puštajući da note same sebe inspiriraju, umjesto da forsira ranije načetu ideju.

Ne samo dirigenti koji su navikli na kompleksan način slušanja nego i sami izvođači skloni su naginjanju ili prema zvuku ili prema strukturi. Za razliku od njih, Keith Jarrett, koji se potvrdio kao iznimno raskošan izvođač, čuje u Bacha najviše povezanost i strukturu kompozicije. Način na koji note u fugama slijede jedna drugu ne može se predvidjeti. No, one također moraju slijediti određene zakone. Ako bilo što dodate što bi učinilo fugu vrednijom, uništili ste te zakone. Kada Jarrett svira Bacha, ne sluša glazbu, nego sam proces razmišljanja. Bilo kakvo obojenje nema nikakve veze s tim procesom, ono bi predstavljalo samo vlastite emocije. To može zvučati na trenutak zgodno, ali tada je cijela misao izgubljena. Stajalište Keitha Jarretta ne bi trebalo pogrešno tumačiti kao credo da Bach predstavlja samo motoričku sliku lišenu bilo kakve mogućnosti variranja zvuka. To je vrsta estetičkog hoda po žici, koji postaje moguć, a samim tim i teži, ako se poznaje povijesna pozadina Bachove glazbe. Koliko god da Keith Jarrett osjeća snagu interpretacije kao manevar diverzije, on ujedno shvaća opasnost od čina javnog neprihvaćanja. Netko bi možda želio svjesno izbjeći stajalište koje Bachova glazba ne može tolerirati, budući da je Bach bio posljednji slikar u glazbi, premda ne u smislu Berlioza i mnogo ostalih esteta obojena tona koji su ga naslijedili. Albert Einstein vidio je u Bachovoj glazbi slogan svog vremena: imitatio naturae. Priroda je oponašana u matematičkoj, simboličnoj i naivnoj maniri: dan i noć, slatko i kiselo, mir i kretanje. No, ta suosjećanja imaju manju ulogu od slikanja. Bloch u tom smislu govori o Bachovu načinu pokazivanja »duhovnog ega i njegova emocionalnog sadržaja« — duboko, impresivno, povezano, snažno ritmičko, iako u određenu smislu bez sjaja.

S tim u vezi Das Wohltemperierte Klavier poseban je slučaj. Na neki način, ali ne tako osobito kao u Die Kunst der Fuge — on je vrhunac apstraktne arhitektonske umjetnosti komponiranja: glazba je to za samu sebe, u kojoj izvođenje nema presudno značenje. Jarrettovo teorijsko preferiranje cimbala umjesto klavira objašnjava se ovako: »Ako sviram muziku komponiranu za instrument ograničenih mogućnosti kao što je cimbal, na klaviru, moram biti svjestan toga da klavir ne bi trebalo upotrebljavati izvan određenih granica izražajnosti. A klavirska verzija ne bi se trebala svirati s namjerom: Pogledaj što klavir može učiniti za ovu stvar! Ova stvar je važnija od klavira.«

Enciklopedija fuga i preludija, kompendij umjetnosti sviranja klavira, opsežno nastavno djelo Das Vohltemperierte Klavier također je udžbenik koji registrira stanje stvari — iako za današnje pojmove na pomalo opskuran način. I Rene Leibowitz ga je također karakterizirao u smislu »posvećene umjetnosti za posvećene«, dostupne samo nekolicini povlaštenih, kao glazbu koja je uglavnom »stvorena da bude shvaćena«. Glenn Gould pripada skupini najužega kruga eksperta, no uvijek je težio prevelikom savršenstvu. U skladu s tim, kao pijanist nije imao povjerenja ni u vlastite analize. Neprestano tražeći pravu nit, rastezao je tonove, ublažavao njihovu konkurentnost, naglašavao sporedne linije te u ekstremnom tempu podvrgao Bachove radove stanovitoj vrsti stres-teksta. No, Bachovi preludiji i fuge pokazali su se kao veoma robusni, unatoč okolnostima u koje ih je Gould stavljao naglašeno prelazeći njihove granice. A Keith Jarrett? Za mene je njegova interpretacija spontana i puna života na način koji može poslužiti kao primjer: ne naglašavajući ništa, ne tražeći ništa, ne skrivajući ništa i ne zadržavajući ništa. Riječju: prirodan — što znači da slijedi prirodne zakone djela, ne odbacujući njihovu samosvojnost jer njihova je analogija u samom živom biću. Je li moguće to izraziti bolje od Augustea Rodina: »I cvijeće stvori katedralu... Katedrala je stvorena u mašti živog bića. Njezine proporcije, odnos ravnoteže odgovaraju točno poretku stvari u prirodi«?

Keith Jarrett pripada muzičkom behaviorizmu koji je sam po sebi objekt ili bolje rečeno žrtva vlastitih izražavanja. On opaža kvalitetu interpretatora — koji pokazuje ovisnost o glazbenom pozivu suprotstavljajući mu se — mnogo prije nego što njihova muzika dopre do njega. Svjestan je nekih svojih muzičkih fobija: dolazeći iz jazza, mora biti osobito pažljiv, premda je cijeli život teorijski i praktično bio zaokupljen tzv. klasičnom glazbom, jer od tako ekstatična i ekscentrična improvizatora očekujemo hiper-Goulda.

Odbijanje da se prilagodi takvim očekivanjima — a to samo u manjoj mjeri ovisi o vlastitoj odluci — jasno prikazuje Keitha Jarretta kao esteta. Na neki način to je povezano s određenom vrstom slobode: ne samo moći učiniti ono što netko očekuje, nego željeti da se učini ono za što je netko sposoban.

Ernst Bloch bio je vizionar: »Bachova čežnja nije bila izvana vidljiv plamen, nego duboka spiritualnost zadržana u unutrašnjosti.«

Nino Zubčević