Austrijska kulturna groteska

Iza kulisa borbe za Museumsquartier

Austrijska kulturna groteska

Museumsquartier odjednom nije više samo forum visoke kulture, nego i mjesto na kojem obitavaju granična područja kulture, nešto neprilagođeno i često disonantno. Austrija ne bi bila Austrija da nema svađa i oko tih institucija

Opće je poznato da se Austrija rado prezentira kao visoko kulturna zemlja. Da li je to točno, da li se u Austriji kultura zaista vrednuje više nego drugdje, neka prosude drugi. Činjenica je da su domaćim političarima usta neprekidno puna Austrijanaca kao kulturne nacije. Na internacionalnoj se razini rijetko propušta prilika ukazati na posebnu važnost kulture, na veliko značenje umjetnosti u vlastitom nacionalnom poimanju. S ponosom se podsjeća na Bečke filharmoničare, na salzburške Festspiele, na zbirke Kunsthistorischesa, na baroknu tradiciju, na bečku modernu. Što ne mora izazivati čuđenje. Konačno, kultura je već odavno prepoznata kao ekonomski faktor, svima je odavno jasno da je kulturni turizam postao važnim osloncem austrijskoga gospodarstva.

No o stvarnom odnosu Austrijanaca prema kulturi time je rečeno vrlo malo. Upravo vanjski sjaj, kao što svi znamo, često skriva bit neke stvari, a najčešće i njezinu povijest. Takvo se iskustvo trenutno sasvim jasno može doživjeti u Beču, gdje bi s obzirom na opulentne višednevne svečanosti otvaranja Museumsquartiera čovjek lako mogao dobiti dojam da je riječ o sjajnu proizvodu zajedničkog napora i nacionalnom prinosu kulturi. Ništa od toga nije točno. Onaj tko baci samo jedan oprezan pogled iza kulisa i time se upozna s poviješću postanka trenutno najvećeg muzejskog kompleksa u Europi ustanovit će da je navodna ljubav Austrije prema kulturi podvojena, kao i da je poslovična prijaznost Bečana uvelike prožeta zavišću i zlobom.

Carsko-kraljevske konjušnice — muzej ili...

Borba za Museumsquartier (a zaista je riječ o borbi) počela je otprilike prije dvadeset i pet godina. Već je tada hrabra ministrica znanosti Hertha Firnberg potaknula premišljanja o tome, da li bi područje nekadašnjih carsko-kraljevskih konjušnica, na granici između prvog i sedmog okruga u neposrednoj blizini Hofburga, moglo biti iskorišteno kao muzejsko područje. Prijedlog nije bio nov: već se Otto Wagner, utemeljitelj arhitektonske moderne u Beču, godine 1898. bavio sličnim mislima. I dok se Wagner nije mogao nametnuti, Firnbergovoj je to uspjelo — usprkos otporu tadašnjeg ministra graditeljstva, koji bi na istom mjestu radije bio podigao ogroman shopping-centar. Godine 1986. došlo je do raspisivanja arhitektonskog natječaja čiji je cilj bio načiniti nacrt za muzejski kompleks »u kojem se kulturna dobra trebaju sačuvati i učiniti upotrebljivima za čovjeka današnjice i sutrašnjice«.

Od 88 pristiglih projekata internacionalni je žiri izabrao onaj arhitektonskog biroa Ortner&Ortner iz Linza. Nacrt je obuhvaćao spretno isprepletanje imperijalne strukture Hofburga s građanskom strukturom susjedne bidermajerske stambene četvrti. Osnovna je misao bila provesti stapanje urbanističkih silnica, pri kojem bi se područje definiralo kao posebna četvrt, kao muzejska četvrt. Odluka je žirija u travnju 1990. bila jednoglasna, financiranje osigurano — gradnja je mogla započeti. A tada se odigralo nešto što se mora opisati kao austrijska kulturna groteska.

Mobilizacija građana

Odjednom se stvorila udruga građana kojoj je cilj bio zaustaviti čitav projekt. Protivnici Museumsquartiera tvrdili su da taj arhitektonski plan znači masivno zadiranje u povijesnu građevinsku jezgru. Njegovu je provedbu navodno trebalo spriječiti da se ne bi uništio cjelokupni dojam baroknog ansambla (dijelovi arhitekture potječu od Johanna Bernharda Fischera von Erlacha i njegova sina Johanna Emanuela).

Udruga građana dobila je potporu od uvjerljivo najvećeg senzacionalističkog lista Austrije, »Kronenzeitunga«. Time je čitava stvar postala zaista škakljivom. Taj list, na osnovi promašena zakona o medijima alpske republike, suvereno vlada tržištem. Politički uglavnom duboko desničarski, list ima dnevno više od dva milijuna čitatelja i time odlučujući utjecaj na javno mijenje. Nijedan političar koji je donekle pri zdravoj pameti ne postupa lakoumno sa izdavačem, koji se, uzgred budi rečeno, ubraja među najveće sakupljače umjetnina u Austriji.

»Kronenzeitung« je od 1992. prilično otvoreno počeo vršiti pritisak na političare, a nakon toga i na arhitekte, što će reći: počeo je predlagati preinake i arhitektonska poboljšanja. Pri tome su birana mnogo puta iskušana sredstva. Mobilizirano je čitateljstvo, štampani su agresivni komentari, objavljene manipulirane fotografije. Kad su nakon toga uglednici iz javnog života formulirali svoja privatna mišljenja, a povjesničari se umjetnosti (danas se zna — zavarani manipuliranim planovima) izjasnili protiv realizacije Museumsquartiera, mišljenje je javnosti promijenjeno: arhitektima je bilo naloženo preraditi vlastiti projekt. Što je učinjeno — i to ne samo jednom. Do pozitivne odluke Zavoda za zaštitu spomenika, to znači do izdavanja građevinske dozvole listopada 1997, uslijedile su ukupno tri promjene nacrta, svaki put sa znatnim redukcijama. U usporedbi s natječajnim projektom cjelokupna je današnja gradnja za polovicu manja; ideja o knjižnici u tornju koji bi nadvisivao obližnje krovove (takozvanom Leseturmu) napuštena je kao i projekt medijskog centra; Muzej moderne umjetnosti za kat je niži nego što je izvorno planirano, njegova je površina reducirana za otprilike četvrtinu. Poboljšanja su dovela do situacije u kojoj mnogi kritičari obasipaju Museumsquartier porugama, govore o fragmentu ili čak o arhitektonskom mrtvorođenčetu. Osobito ih je razljutio nedostatak Leseturma, koji je zapravo bio koncipiran kao nadaleko vidljiv simbol duhovnosti, simbol intelektualnoga rada i misaonosti. Plan je bio u njemu urediti najveću umjetničku knjižnicu u Austriji — namjera bi, da je provedena u djelo, bila dobrodošla nadopuna tek dvjestotinjak metara udaljenoj Nacionalnoj knjižnici. Ali od toga neće biti ništa. S konačnim poništenjem Leseturma Austrija jasno pokazuje, tako će kritičari, svoje pravo lice: štedi se na intelektu i na umjetnosti.

Basis Wien — što je to?

Koliko god žaljenja vrijedno bilo izostavljanje Leseturma, kritiziranje njegova nedostatka ipak je odveć jednostrano. Pri njemu se previdjelo da već nekoliko godina postoji jednako zanimljiv, ali po prirodi drukčiji nadomjestak. Počevši sa 1995. godinom, u Museumsquartieru se nastanilo nekoliko manjih kulturnih ustanova, koje sve više i više preuzimaju funkciju neostvarena medijskog centra i knjižnice. Tamo je, primjerice, zaživio Public Netbase, institut koji informira o novim tehnologijama na području medija (www.t0.or.at). Nadalje se u Museumsquartieru nalazi basis wien, platforma za informacije o aktualnoj umjetnosti sa elektroničkom bankom podataka koja trenutno obuhvaća arhiv sa podacima o trinaest tisuća osoba, četrnaest tisuća institucija i dvanaest tisuća objekata (www.basis-wien.at). Osim toga ovdje je i Depot koji se specijalizirao za promidžbu suvremene umjetnosti i teorije (težište čine Cultural Studies, Gender Studies i postkolonijalizam — www.depot.or.at). Upravo te male ustanove koje se snalaze s malo osoblja i skromnim budžetom one su koje Museumsquartieru daruju nov, potpuno neočekivani karakter. Museumsquartier odjednom nije više samo forum visoke kulture, nego i mjesto na kojem obitavaju granična područja kulture, nešto neprilagođeno i često disonantno. Austrija ne bi bila Austrija da nema svađa i oko tih institucija. S dlanom pred ustima postavlja se pitanje tko to zapravo treba jednu Public Netbase. To je pitanje dakako provokativno, populističko i baš zbog toga nagoni vodu na mlin protivnika i svadljivaca. Ovoga puta, čini se, odgovorni političari djeluju nešto pametnije. Konačno, krenulo se od ideje osnovati jedan muzejski kvart za sve one koji su zainteresirani za kulturu. Do cilja vodi vrlo dug put, ali je prvi korak već učinjen.

Georg Vasold

Prevela Libuše Jirsak