Attila – trinaesti Verdi u HNK Split

Opera

Attila – trinaesti Verdi u HNK Split

Kratka kronostorija splitske Verdiane

Kao većina hrvatskih gradova na obali i Split je relativno brzo upoznao djela Giuseppea Verdija, dakako ne sva i ne u cijelosti, ali od dvadeset i šest njegovih opera splitsko je općinstvo već u 19. stoljeću čulo njih deset u cijelosti i šest u odlomcima i transkripcijama za različite izvođačke sastave.

Nakon što su zbog trošnosti srušena dva kazališta: lijepo staro općinsko kazalište na Narodnom trgu sagrađeno oko 1740. i drveno kazalište na obali sagrađeno 1825, najveći grad Dalmacije s nešto manje od jedanaest tisuća stanovnika (Zagreb ih je imao oko šest tisuća više) dobio je 1859. nakon svega sto pedeset dana gradnje na sjevernome dijelu Marmontova perivoja (danas Trg Republike, kolokvijalno Prokurative) veliko i raskošno kazalište — Teatro Bajamonti — najljepše i najbogatije na našem jugu, koje je moglo primiti tisuću i petsto gledatelja. Kazalište je svečano otvoreno izvedbom Trubadura, za kojim su slijedili Lombardijci i Rigoletto. Izvela ih je talijanska operna družina. Svjedoče libreti na talijanskome jeziku koji se čuvaju u Muzeju grada Splita.

U kazalištu su se priređivale i koncertne priredbe pod nazivom Accademia vocale e instrumentale — Vokalna i instrumentalna akademija. Na Akademiji 1862. izvedeni su odlomci iz opera Attila (ariju Ezija pjevao je poznati zadarski bariton Šime Strmić), Traviata, Razbojnici, Krabuljni ples, Giovanna dArco i I Vesperi siciliani. Prema zadarskom kroničaru Giovanniju Sabalichu, talijanska družina koja je gostovala u zadarskome Teatro nobile izvela je 1862. u Splitu Razbojnike. Na najuspjelijoj večeri stagione 1865. izvedeni su drugi i treći čin Nabucca. Godine 1875. dvije talijanske operne družine izvode Rigoletta i Krabuljni ples, a na jednom koncertu čuli su se arija iz Macbetha i finale Ernanija.

Split je 1862. dobio plinsku rasvjetu; 1876. otvoren je otmjeni Hotel de la Ville (današnji Bellevue); godine 1881. izgorjelo je kazalište. Glazbeni se život nastavljao u čitaonicama, u posebnim dvoranama kavana i u salonima uglednih obitelji. U gradu su djelovala dva orkestra, gudački — Orchestra civica, i puhački — Banda cittadina, a od 1877. i Narodna glazba; godine 1881. utemeljeno je filharmonijsko društvo — Societa filarmonica di Spalato; godine 1884. Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir. Svi su oni na koncertima izvodili odlomke iz Verdijevih opera, najčešće u transkripcijama, a nekad su i pjevači pjevali na njima arije: sopranistica Luiggia Beneggi ariju iz opere Dva Foscarija, koja se tko zna zašto navodi kao Dva ribara, poznati tenor Šibenčanin Francesco Mazzoleni ariju iz opere Simon Boccanegra, a mladi splitski bas Giovanni Scarneo (Ivan Škarneo) nakon uspjeha u Italiji, Rusiji i Egiptu ljeti 1888. Filipov monolog iz Don Carlosa. Motivi iz Aide prvi su se put čuli u transkripciji za violinu 1881. godine.

Općinsko kazalište

Kada je nakon dvadeset i pet mjeseci radova Split, tada gradić sa oko šesnaest tisuća stanovnika, konačno 1893. dobio novo narodno Općinsko kazalište za više od tisuću posjetitelja, u to doba najveće na Balkanu, veće od dvije godine kasnije sagrađenog HNK u Zagrebu, započeo je sustavniji kazališni život, ali su operne izvedbe i dalje bile prepuštene gostujućim družinama. Godine 1894. Češko operno-operetno kazalište iz Čeških Budjeovica izvodi operu Trubadur. Godine 1895. opet gostuju talijanske operne družine, što stvara nezadovoljstvo narodnjačke javnosti, iako u orkestru sviraju i domaći glazbenici, a dirigira tadašnji učitelj Zvonimira Vjekoslav Rosenberg-Ružić. One izvode Rigoletta i Moć sudbine; 1897. izvodi se Aida; potkraj 1899. pod vodstvom Lorenza Perigozza, uvelike zaslužna za glazbeni život Splita, Ernani i Traviata; u proljeće 1900. Krabuljni ples i Otello.

U 20. stoljeću doprinos izvedbama Verdija u Splitu dala je Zagrebačka opera gostovanjima 1910. i 1913. te nekoliko puta između dva rata. Nastupali su najeminentniji solisti: Supetranin Marko Vušković, koji je u Splitu započeo opernu karijeru, slavna Maja de Strozzi kao Violetta, Zinka Kunc kao Aida i Amelija; dirigirali su Srećko Albini, Nikola Faller, Krešimir Baranović i Lovro Matačić. Ljubljanska je opera 1927. izvela Krabuljni ples i Trubadura.

Splitski umjetnici: poznati tenor Noe Matošić i mezzosopranistica Cvijeta pl. Cindro, tenor Ivan Škrivanić i Vušković na svojim su koncertima pjevali i arije iz Verdijevih opera. Prinos tim priredbama dali su češki dirigent Cyril Metod Hrazdira (budući učitelj Jakova Gotovca), violinist Armando Meneghello-Dinčić, diplomirani student Milanskog konzervatorija i Josip Hatze. U proljeće 1914. gostovao je i ansambl HNK iz Osijeka s Traviatom i Krabuljnim plesom.

Pjevačko društvo Zvonimir ljeti 1891. pod vodstvom Rosenberga-Ružića izvelo je odlomke iz Requiema, a u lipnju 1906. pod Hatzeovim vodstvom Stabat mater. U proljeće 1913. društvo Filarmonica priredilo je koncert u spomen stote obljetnice Verdijeva rođenja.

Stalno kazalište u Splitu osnovano je 1921, a od 1922. do 1924. u njegovu je sklopu djelovala Opera. Traviata izvedena 24. siječnja 1924. bila je prva hrvatska izvedba Verdijeve opere koju je priredio splitski ansambl. Ivo Tijardović je 1929. utemeljio Splitsko kazališno društvo i 1933. postavio na scenu Rigoletta s Josipom Gostičem. Glavni pjevači bili su tada Zlatka Radica i Noe Matošić.

Za vrijeme rata Talijani su doveli svoj ansambl koji je izveo Rigoletta.

Kazalište s trima granama operom, dramom i baletom počinje do sada neprekinutim radom 1945. godine. Godine 1954. utemeljuju se Splitske ljetne priredbe, koje kasnije postaju Splitsko ljeto. Pokretači su dirigent Silvije Bombardelli i redatelj Tomislav Kuljiš. Verdi je i dalje omiljeni skladatelj. Nižu se redom prve hrvatske izvedbe, u početku i na hrvatskome jeziku: 1950. Krabuljni ples, 1951. Trubadur, 1954. Aida i Requiem, 1955. Otello, 1962. Nabucco, 1963. Don Carlos, 1967. Moć sudbine, 1978. Simon Boccanegra, 1994. Lombardijci, 1997. Falstaff i 2001. o stotoj obljetnici Verdijeve smrti Attila, kao trinaesta njegova opera na sceni HNK u Splitu.

Pedesetak postavljanja na scenu Verdijevih opera, od toga više od trideset premijera i oko sedam stotina izvedaba, lijep su broj za teatar koji postoji osamdeset godina, s Operom koja sustavno djeluje nešto više od pola stoljeća.

Marija Barbieri