Attila 21. stoljeća

Attila 21. stoljeća

Splitski Attila bio je rijetko cjelovita predstava, bez slaba mjesta, belkantistički raspjevan, glumački razveden, raskošan u bogatstvu glazbenih i scenskih sastavnica, umjereno moderan i klasično dostojanstven, kako priliči Verdiju i Peristilu

Nisam bezuvjetni pristalica modernih opernih režija jer se ne može baš sve modernizirati, ali uistinu ima tema koje su svevremenske bez obzira na određeno vrijeme u kojem se događa radnja i djeluju likovi koji ih nose. Verdijev Attila zacijelo je jedna od takvih. Jer, neovisno o preciznoj povijesnoj situiranosti hunskoga kralja nazvana Bič Božji u peto stoljeće, taj čovjek poznat po divljaštvu i okrutnosti, ali i po dostojanstvu, časti i ozbiljnosti koje dokazuje upravo u srazu s civilizacijama što pretendiraju biti daleko iznad njegove, zaodjenut u svevremensku glazbu Giuseppea Verdija, tema je koja upravo teži za suvremenim iščitavanjem. Uostalom, ni Verdiju nije bila namjera vjerno se držati povijesti (a ni ona nije razriješila kako je skončao hunski kralj), nego je kroz Attilu iznio svoje stajalište prema trgovanju sa zemljama i osjećajima, a o tome je imao precizno i nepokolebljivo mišljenje. Prezirao je takve odnose među ljudima. Uzimajući sve to u obzir, dakle, klasična tema u klasičnom glazbenom ruhu karakterističnih Verdijevih širokih lukova bila je sretan odabir za prikazivanje na klasičnom Peristilu. I to su potpuno shvatili i isto tako ostvarili svi sudionici u realizaciji ovog nadasve zanimljiva i uspjela projekta.

Vizualna atraktivnost

Predstava je vizualno vrlo atraktivna ponajprije zahvaljujući klasično strogim, ali istodobno bogatim kostimima dominantne crne boje Irene Sušac koji su nosili osuvremenjenu logično i lijepo razrađenu i dosljedno provedenu redateljsku zamisao i koncepciju Ozrena Prohića. Kad je o samoj scenografiji riječ (scenografkinja Vesna Režić), voljela bih da nema drvenih praktikabla jer je već nebrojeno puta ustvrđeno kako se drvo ne uklapa u antički kamen. Scenskoj dojmljivosti pridonijela je i smjela koreografija Jasne Frankić Brkljačić.

U posvemašnjoj oskudici pravih verdijanskih pjevača u nas (a ni u svijetu nije mnogo bolje) Split ima krasnog verdijanskog basa Ivicu Čikeša, koji je nastupivši ovoga puta u glavnoj, dramatskoj, ulozi uz idealan scenski izgled pokazao i zamjerne glumačke kvalitete, i danas vodeću hrvatsku opernu umjetnicu Nelli Manuilenko, koja se suvereno uhvatila ukoštac s iznimno teškom ulogom Odabelle. Gosti — impresivan ukrajinsko-ruski bariton Jurij Nečajev kao Ezio i manje uspio talijansko-urugvajski tenor Carlo Ventre kao Foresto, uz Nevena Belamarića (Leonea) i Vinka Maroevića (Uldina), upotpunili su odličnu podjelu uloga u nekoj Verdijevoj operi, kakvom se ne bi mogli pohvaliti ni veći teatri. A već slavni splitski operni zbor (zborovođa Ana Šabašov) dobio je još jednu partituru idealnu za dostojnu prezentaciju svojih bogatih zvukovnih mogućnosti. Manje uspio bio je udio orkestra.

Belkantistička raspjevanost

Iza svega stajao je autoritet Nikše Bareze, koji je svoju karijeru verdijanskog dirigenta gradio od najranije mladosti (debitirao je kao dvadesettrogodišnjak ravnajući Krabuljnim plesom) neprestano je nadograđujući novim spoznajama i novostima u pristupu, da bi se definitivno potvrdio u hramu Verdijeve glazbe — milanskoj Scali. Njegov veliki prinos nije bio samo u primjernom glazbenom vođenju, on se osjećao iza svakoga takta, svake fraze, svakog pokreta velikog izvođačkog korpusa, poglavito onoga na sceni.

Splitski Attila bio je rijetko cjelovita predstava, bez slaba mjesta, belkantistički raspjevan, glumački razveden, raskošan u bogatstvu glazbenih i scenskih sastavnica, umjereno moderan i klasično dostojanstven, kako priliči Verdiju i Peristilu. Najbolji i najvredniji prinos hrvatskom obilježavanju stote obljetnice Verdijeve smrti i puna afirmacija splitskog opernog ansambla.

Marija Barbieri