Priča o ljubavi i mržnji

Proza

Priča o ljubavi i mržnji

Čedo Prica Plitvički, Preci, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Više od bilješki namjernoga sjećanja, kako bi to rekao autor, Pricin najnoviji roman Preci u cijelosti je ispunjen reminiscencijama o vlastitim iskonima. Priča u romanu s posve određenom i jasnom namjerom evocira sjećanje na socijalističku federativnu državu Jugoslaviju — na razdoblje ideologiziranoga i naređenoga bratstva i jedinstva, a sve to kroz prizmu Zakona o zaštiti Nacionalnog parka Plitvička jezera. Pričom, dakle, Čedo Prica Plitvički (kako se i službeno preimenovao u toku srpske agresije na Hrvatsku, kada je i uništena sva njegova djedovina), svjedoči o posljednjim prepoznatljivim ostacima zdravoga duha jednoga naroda, desetljećima zatirana bujanjem društva lažnih ideala i lažnoga morala. Nasuprot priči koja je, na žalost, svima već dobro poznata, svjež i slikovit autorov jezični izraz čini roman dojmljivim. Između suhoparnih i gotovo već formulaičnih rečenica što pripadaju duhu i idejama socijalizma probijaju se zdravonarodskom mudrošću oplemenjene misli i djela ličkoga, plitvičkoga puka. Ta narodska misao i taj narod žive pred nama u Pricinim Precima poput jamčevine za preživljavanje zdrave pameti, svim zlima unatoč. Mudrost, duh i iskustvo predaka teče žilama ličkoga puka čuvajući ga od potpunoga otuđenja i gubitka domovine, one zemljopisne i one duhovne kojoj pripadamo po korijenima. Blistava rečenica autorova i njegov britki, jetki duh — kojim se u romanu predstavlja David, sin Jankov, Spadalo — rečenica je jednog od već rijetkih upućenih i tugaljivih svjedoka vremena naših djedova što se neumoljivo osipa. David Spadalo, dobri duh ličkoga puka, dakako da je autor sam. U ulozi pripovjedača on, od bauka socijalizma i njegovih izvitoperenih postulata, pokušava zaštititi svoju plitvičku korjeniku stasalu iz neopisive ljepote prirode Jezera, ljepote koja jednakom mjerom pripada rijekama, vodopadima, kao i ljudima plitvičkoga kraja. Pripovjedač se pritom ni najmanje ne suzdržava od ogorčenih komentara na račun osione primitivne socijalističke strahovlade, kao ni od sentimentalnih izleta u mit i legendu o Crnoj kraljici, zaštitnici prirode i plitvičkoga naroda. Ogorčenost autorova posve je transparentna i jasno adresirana. Nasuprot, na primjer, slabo prikrivenim imenima stvarnih povijesnih ličnosti iz socijalističke prošlosti (o tome sam Prica u rečenici što prethodi romanu kaže: Sličnost nekih osoba i događaja s poznatim osobama i događajima nije ni slučajna ni namjerna. Ona je jednostavno bila neizbježna.), pa ćemo dakle u romanu susresti Velikog Maršala, Jovanku Debelobrđanku, Bakova Kopljanca zvanog Giacomo, Ivana Krojača Stevea — nasuprot njima dakle, autor će uspostaviti manju, ali duhovno jaču zajednicu Plitvičana koje će obdariti imenima biblijskima, narodnima ili će ih pronaći u bogatoj riznici pučke mitologije raznih naroda i iz raznih povijesnih razdoblja. Karikaturalnost, prozirnost i konotativnost imena poput Marko Vukojeda, Dane Zjakan Lisica, Mile Zaklan, Ilija Surla, Milan Kuga — koja odreda nose pripadnici postrojbi socijalističkih podanika — komesara, policajaca, doušnika i pripadnika svih fela, Prici je poslužila kao snažno stilsko sredstvo da bez krzmanja izrazi najdublju ljudsku i umjetničku odbojnost prema ideologiji koja je, hvaleći samu sebe na sva usta, revolucionarno jela svoju djecu, doslovno i u prenesenom smislu.

Zaštita starca

Pripadnicima (partije, ideologije, komiteta, saveza...) nasuprot, s mnogo nježne, tople ljudske riječi Prica oblikuje malenu zajednicu likova kojih je glavni predstavnik Plitvičanin, korjenika, vječni ribokradica, mudar starac Izidor Isak Božanić. On je utjelovljenje svega onoga što čini snažan, zdrav, lijep, snalažljiv, čist, s prirodom i Bogom usklađen narodski duh, koji Prica s ljubavlju i tugom u srcu evocira svojim romanom. Ljudi poput Isaka Božanića vrsta su za odstrel (što dakako i jest ne samo Pricina priča nego i stvaran čin socijalističkih moćnika, ugroženih neposluhom starca koji neprekidno krši odredbe Zakona o Nacionalparku, loveći ribu za ručak). I dok je zbilja takva da starac koji lovi ribu, moćnomu zakonu usprkos, ima biti odstrijeljen iz zajednice (jer neposluh se protiv vlasti širi poput svake druge bakterijske zaraze), Prica će odlučno štititi svoga starca do kraja — neće dopustiti pripadnicima da ga odstrijele kao što su odstrijelili postavljača meka za medvjeda Golema Mrkog (medvjeda?, čovjeka? — svejedno!), već će za njega odabrati prirodnu smrt u njegovoj vlastitoj kući, u zagrljaju već davno pokojne i voljene supruge. Kao što je i red da starci umru na vlastitu ognjištu.

Intenzivan sraz dvaju nespojivih svjetova — maršalovsko-policijsko-političko-đugašvilijevsko-žandarskog i drugoga što nadživljava sve režime učeći iz korijena djedova i žilja zemlje što ih je rodila i othranila — događa se u uskoj, lokalnoj zajednici, na području Parka Plitvičkih jezera. Upravo taj božanski, neopisiv dragulj prelijepe i divlje prirode pod zaštitom UNESCO-a, jasnije i oštrije no ikoje drugo zrcalo, reflektira rugobu nakaradnoga režima nesposobna da prihvati ljepotu kao takvu, režima koji siluje prirodu i njezine zakone, prilagođujući ih politikantskoj, utilitarističkoj, vlastodržačkoj svijesti. Nasuprot diktaturi socijalističkoga primitivizma i opasna voluntarizma koji Prici služe kao povijesno-zemljopisni okvir, svoj roman autor zapravo posvećuje onima s druge strane moći — mudrim, poštenim i vrijednim Plitvičanima — odvaljenima s plitvičkoga kamena, ljudima usklađenim i uravnoteženim s prirodom i zemljom koju je Bog za njih skrojio.

Masovna žderačina janjetine

Dvije gozbe u romanu, svaka na svoj način, značenjski podupiru dva oprečna raspoloženja romana — njegove dvije suprotstavljene strane — onu posvemašnjega ogorčenja, začinjena više no tek ironičnim diskursom, dapače groteskom i karikaturom — i onu drugu, pomalo bajkovitu, mitsku, prošaranu koliko vilin-pričom toliko i tvrdom i oporom borbom čovjeka za preživljavanje u nametnutom mu, neprirodnom, ideologijama zaraženu svijetu. Jedna je gozba tajna večera za uzvanike Saveza Bakove partije u vili Izvor — posebno građenoj palači za Velikog Maršala na najnepristupačnijem mjestu u Parku Plitvice — večeri na kojoj je »otežano disao zrak natopljen mirisima na ražnjevima ispečenih anđela od livada, a u slavu pobjednika nad poraženima, sitih nad gladnima...«; drugim riječima masovna žderačina janjetine s ražnja za odabrane; a druga je tiha i svečana gozba četvorice prijatelja na Ivanjsku noć, na obali jezera Kozjak, kad se oko njih čulo samo »disanje zemlje, vode i šume, daleke, lomne jeke, poneki znak lutajućeg života u tajnovitim uvalama planine Gvozd...« Dijametralno suprotni životni nazori, suprotne vrijednosti, suprotan odnos prema prirodi, čovjeku i svijetu izražen kroz ove dvije večere — žderačinu i gozbu pod mjesečinom, stav su i stil kojim Prica pripovijeda svoju priču o vlastitim iskonima. Na djelu su tu dvije vjere — Partije — slijepa ali moćna poslušnica koja bi da kontrolira, ozakonjuje, koja bi medvjede čuvala od ljudi, ali ne i ljude od medvjeda, koja bi protjerivala s ognjišta u ime više sile, koja bi nagrađivala poslušnost slijepih podanika i »razumem vjernika«, a kažnjavala i najsitniji neposluh (ta zašto živjeti na i od vlastite zemlje!?) — i ona druga — vjera u grudu zemlje i njezinu moć da prehrani (duhovno i materijalno) svoje rođene. U te dvije vjere — strah Partije jest strah od života — onoga što ga živi neuk, ali mudar seljak ili obrazovan, ali nepokoriv profesor Filip Gorski. Ta je vjera svemoćna jer je zakonom propisana. Njezin je credo na svim razinama u se, na se i poda se, s vjerom u Maršala i bratstvo i jedinstvo. Ako se pritom još stekne titula doktora znanosti o temi Specifičnost pravnih propisa u zaštiti nacionalnih parkova od lovokradica, kao dio općeg eko-sustava — to je samo još korak više i dalje u karikaturalnom napredovanju nepismenjakovića Đ uke Lemeša — direktora Nacionalnog parka, kao i svih drugih, njemu sličnih, podobnih nepismenjakovića.

Čuvar doma svoga

Vjera koju ne ispovijeda, ali koju živi Isak Božanić jest vjera domočuvarica. »Čuvam svoj dom zato što živim u njemu« — geslo je svih plitvičkih Isaka. Jednostavno. Ljudski. Mudro. A to što je njihov zakon uperen protiv njegova ribolova u vlastitu jezeru, s njim nema nikakve veze. U trenutku kad više ne bude mogao uzmicati pred svojim krvoločnim progoniteljima, Isak Božanić odlučuje umrijeti.

Priči o ljubavi i mržnji tu je kraj. Ostaje gorak okus već viđenog, ali i vjera u postojanost tradicijskih vrijednosti što nadvisuju, vabeći iz ponora prošlosti, duhove naših očeva i djedova — zauvijek.

Irma Kovačić