Zaleđeni smijeh

Zaleđeni smijeh

Zbilja se čudnovato uplela u predstavu sa slučajem Tomice Bajsića, našega mladog pjesnika i ratnika kojeg je policija uhitila pod sumnjom šverca oružja, držala ga pet mjeseci u zatvoru bez optužnice da bi na kraju pod nepoznatim okolnostima s brojnim unutarnjim ozljedama i u komi završio u bolnici, gdje je i sada, a policija i dalje monstruozno šuti

Pula, kasno poslijepodne — Donna Coppola, mlada performerica iz Bostona, skuplja kamenje s plaže Zelenike, sprema ga u vreću, vuče dva kilometra do male crkvice Marije Formoze iz 6. stoljeća, pere te ponovo odvlači i vraća u more. Taj ljupki ritual pročišćenja, kojim je započeo 7. pulski alternativni festival, podsjetio me na knjigu Jeana Gionoa o pastiru koji je cijeli život sadio drveće na alpskim goletima i za pedesetak godina preobrazio krajolik. Zapuštenim krajolicima ovogodišnji se festival pozabavio i u projektu Anno Domini 2001 na otpadu Jadran-metala, nastalu u švedsko-hrvatskoj koprodukciji, gdje je glavnu riječ vodila vrlo poznata butho-umjetnica Su-En. Planine od kovina po kojima se kreću u neobične bijele kostime odjeveni izvođači što iz daljine podsjećaju na cvjetove ili zalutale izvanzemaljce, pozornica na kojoj se muzicira po gomili otpada i čiji se zvukovi prelijevaju u elektronsku glazbu Leeja Berwicka, kamioni preše, koji će tromom, ali učinkovitom koreografijom u tren oka odbačeni automobil preobraziti u grudu željeza, stvarali su začudnu sliku nastanka ljepote iz neživog, nelijepog, izobličenog... Polazeći od zamisli da su umjetnost, glazba, ples pa i naši životi oblik reciklaže, Su-En i izvođači na dojmljiv su način podarili govor prostoru, stvarajući od mrtvorođenih stvari neke nove oblike i funkcije te pokazujući koliko kreativan um može oplemeniti i iz drukčije vizure motriti suodnos ljudske egzistencije i krajolika.

Su-En imala je na PUF-i solo predstavu Headless u kojoj je njezino tijelo bilo medij na kojem se ispisivala priča o ljubavi i boli, o nemoći jednog bez drugog. Premda je bila sjajna na izvedbenoj razini, nedostajalo joj je ono nešto, ona napetost ideje i forme, čime je osvojila publiku na prošlogodišnjem festivalu, kada je u tradicionalnoj butho-tehnici tematizirala svoju dugogodišnju preokupaciju odnosa čovjeka i metala, živog i neživog, temu koja, ako je suditi po ovogodišnjoj produkciji Anno Domini, produkciji još nadahnjuje snažnije nego pitanje ljubavi.

I dok se Anno Domini 2001 bavio odnosom čovjeka i krajolika, Silo Theatar iz Amsterdama bavio se dimenzijama čovjeka, prostora i vremena. U dvorištu vojarne Karlo Rojc napravili su šator u kojem je publika smještena uokolo u sjedala s uskim okomitim naslonima, poput astronauta pri katapultiranju u svemir. Veliki kotači, voda, dijaprojektor u zraku, snopovi svjetla iz kojih curi pjesak, izvođači, lutke i predmeti koji kruže oko središnjeg mehanizma slika je vremenskog stroja u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i budućnosti, od dvoprega do željeznice, od čovjeka ribe do poslovnoga čovjeka koji će u jednom trenutku vratiti vrijeme unatrag i nestati da bi naš pogled usmjerio prema gore, gdje u zrakopraznom prostoru svemira mala čovjekolika lutkica pleše oslobođena zakona sile teže. Prizori podmorja, utrobe zemlje i neba krug je prostornih asocijacija koje je širila ta neobična i maštovita konstrukcija i kostimi, plod pojedinačnih kreacija tvoraca predstave, većinom arhitekata, kipara, kostimografa. Skupina djeluje bez redatelja, iako bi treće oko za bolju razradu nekih ideja dobro došlo.

Skupina u kojoj se poštuje ideja svakog izvođača, ali koja ipak ima, kako oni to zovu, usuglašivača ideja (Nebojšu Borojevića) grupa je Daska iz Siska, koja se pojavila s predstavom Društvo ubijenih pisaca, čija je premijera bila prošle godine na edinburškom festivalu i gdje su je pripremili na engleskom, a u toj verziji vidjeli smo je i ovdje. Okvir predstave konferencija je o temi ubijanih pisaca, fina rugalica površnoj suosjećajnosti raznoraznih konferencija koje se organiziraju kao potpore žrtvi. Počivajući na žanrovskim predlošcima koji su utjecali na Daniila Harmsa, pisca kojem je posvećena predstava koji je bio žrtva staljinističke represije, dakle na nonsensu Lewisa Carrolla, detektivskoj formi Sherlocka Holmesa, asocijacijama na Kafku te koristeći se tekstovima Harmsa i ostalih iz Oberiuta uz maštovito poigravanje maskom, sjenama i lutkama Daska se i ovaj put temom represije pozabavila na poznati način kontrapunktirajući ljupko i poetsko s nonsensom što prikazuje zbilju čudovišnom i zastrašujućom, humorom koji kad i izazove smijeh smjesta ga i zaledi. Zbilja se čudnovato uplela u predstavu sa slučajem Tomice Bajsića, našega mladog pjesnika i ratnika kojeg je policija uhitila pod sumnjom šverca oružja, držala ga pet mjeseci u zatvoru bez optužnice da bi na kraju pod nepoznatim okolnostima s brojnim unutarnjim ozljedama i u komi završio u bolnici, gdje je i sada, a policija i dalje monstruozno šuti.

Slike tamnih tonova lutale su i posljednjeg dana PUF-a kada je prikazan Rubikov bunar grupe Inat, gdje je redatelj Branko Sušac prema istom predlošku kao i prošle godine zaronio u depresivne slike stvarnosti. Također u hodnicima Vojarne Karlo Rojc publika slobodno razgledava prostorije u kojima su ili mračne instalacije ili zastrašujući prizori; djevojka staklena pogleda tupo se povlači po zidu, mladić nudi svoje tijelo. Dojmljivo, ali previše stilskoga ponavljanja od prošle godine. Ipak vjerujem da Sušac ima energije koja će okrenuti stranicu. Ako je sedam godina vodio festival s budžetom jednakim računu za grijanje jednoga zagrebačkog kazališta, onda ima snage za sve. O ostalim predstavama festivala, a bilo ih je ukupno jedanaest, nema se bogzna što napisati. Iznimka je Njihanja Indoša, Matule i Omerzice, ali o toj je predstavi »Vijenac« već pisao vrlo pohvalno. Mnoge od predstava Sušac je mogao zaobići, primjerice performera Jusufa Hadžifejzovića, koji je banalno prodavao bosansku ratnu tragediju, ili češki Teatar novog fronta, koji se doduše isticao odličnom izvođačkom tehnikom, ali i sramotno niskom razinom ideja.

Gordana Ostović