Zajedno

Tillsammans, red. Lukas Moodysson

Moodyssonovo retrospektivno oživljavanje prohujalih sedamdesetih, odgovarajuće periodične stilizacije i suondtracka, rezultiralo je ovom razoružavajućom komedijom univerzalnog apela.

Mjesto radnje je hippie-komuna netom prije no što su takva utopijska utočišta ispala iz mode (iako su danas opet top-in). No biti pomodan nikad niti nije bio cilj (ili možda ipak malo) tim prohinduskim vagantima i samoprozvanim marksistima koji, svatko na svoj način, zabranjuju individualne potrebe u korist zajedničkog patchworka.

Dijeleći baš sve — od vegetarijanskih obroka do seksualnih partnera, ovi švedski mirovnjaci najplemenitijih namjera, izloženi su neposluhu ljudske prirode koja diktira baš suprotno. Proučavajući prije donošenja bilo kakve odluke njene socio-političke konotacije, ova grupica prosocijalističkog svjetonazora, jake feminističke orijentacije, bez televizora, sklona je filozofskim debatama, ali i svađi pri podjeli poslova. Tako promatramo (majstorski kroz oči došljakinje Elizabethe, a intrigantno i svježe kroz dječje oči, pri čemu su počesto djeca i zrelija no odrasli) utopijski aranžman života koji postupno graduira u realnost; jer jednakost, koja se uvijek putem izjalovi, vodi u ogorčenje, a delikatnost slobodne ljubavi u duboke povrede, te se neobuzdan pseudointelektualizam indijske filozofije, lakih droga, disko LP-ja, afro-frizura, šljokica i cvijeća neminovno raspada. Razotkrivajući tako hipokriziju hippie-pokreta, prožetu doduše s osjećajem zanesenoga idealizma, solidarnosti i bratstva (s idejom raja u malom u kojem bi svi članovi domaćinstva nesebično radili za dobrobit grupe; u čemu nalazimo primjese kršćanskog ideala služenja te istočnjačkih učenja o potrebi uništenja vlastitoga ja), Moodysson nam usput ukazuje i na naše vlastite korijene mediokritetnosti, kao i na današnju sveopću gotovo fetišističku, ali naravno potajnu, opsesivnost komunalnom kulturom. Naime u ovoj maloj zajednici nije sve u ljubavi, miru i meditaciji kao što se na prvi pogled može činiti (iako i puritansko moralni susjedi preko puta pokazuju sve karakteristike licemjerja), jer na površinu isplivava opće slabljenje (doduše suptilno, no u progresivnom kretanju prema naprijed) interesa za kolektivno, te njegovo mjesto sve više zauzima (suvremeni) cinizam.

Iako se svojski trudi izdubiti pukotine ovoj rigidnoj ideologiji, redatelj nipošto nije mizantrop. Naprotiv, prigrljuje svoje likove sa svim njihovim manama (požrtvovnu naivnost Gorana, samoživost Lene, krutost Erika) senzitivno se fokusirajući na svačije brige i dvojbe ponaosob, iako se s jednakim žarom i pažnjom posvećuje i scenama zajedničkog života u prepunoj, nenasiljem prožetoj zajednici. Toplinom i dobroćudnim humorom Zajedno sugerira da zdravlje bilo kojeg tipa obitelji počiva na kompromisnim zasadama.

Dokumentarističkom uvjerljivošću, ponešto ispranom kamerom iz ruke, te zumiranjem i drugim tehnikama filmova iz sedamdesetih, a bez da im pritom daje direktan omaž, Moodysson pruža bogato teksturiranu humanu komediju nalik MTV-jevskom Real Lifeu, labave konstrukcije, no kohezivnu i suvislu, o prokulturalnom mamurluku sredinom sedamdesetih u Stockholmu.

Katarina Marić