Vlado Gotovac — naš slučaj

Od trinaestog broja, objavljenog 9. srpnja 1971, »Hrvatski tjednik« ima novoga glavnog urednika, Vladu Gotovca. Bilo je odmah vidljivo, a iz današnje perspektive sasvim je jasno, da je tim časom došlo do promjene uređivačke politike lista. Doduše, i do tada su suradnici »Tjednika« pisali mnogo otvorenije i odlučnije o političkim temama nego što je to moglo biti po ukusu nekih tadašnjih političara i dobra dijela javnosti. Ali, koliko god da je oko nas »kuhalo« u raznim područjima života, mnogi događaji nisu imali odjeka na stranicama »Hrvatskog tjednika«. List se do tada, moglo bi se reći, svojevrsnim akademizmom, štitio od pretjerane i opasne popularnosti! S dolaskom Gotovca list se više ne »boji« popularnosti, ne uzmiče pred temama svakodnevnog života i sukobima »dolje«, na terenu, čvršće i otvorenije pristupa nacionalnim pitanjima i daje potpuno nedvosmislenu potporu većinskom dijelu hrvatskoga političkog rukovodstva koje više nije krilo svoju nacionalnu opredjeljenost začetu još na famoznoj 10. sjednici komiteta hrvatske kompartije, u siječnju 1970. Danas se, međutim, pitam o kakvoj je većini u političkim strukturama bila riječ?

Savka bez većine

Gotovo sam siguran da Savka i Tripalo nisu nikad iza sebe imali iskrenu većinu u strukturama Partije. Naime, na svim partijskim razinama djelovala je poslušnost i »odanost« rukovodiocima (do eventualnog opoziva te poslušnosti s »višeg« mjesta!) pa je nekoliko vodećih sa Savkom na čelu, a onda i mi svi za njima, mogli vjerovati da njihova politika uživa mnogo veću potporu nego što ju je doista imala. Susretao sam ljude koji su mislili da je to naprosto nova politika Partije i da tako mora biti! I danas se susreću ljudi koji su tada zalutali u »maspok«, vjerujući da to od njih Partija traži! U tome i leži, rekao bih, tragičan paradoks političkog mentaliteta onog vremena. Vjerovali smo da je važno samo to da među »snažnim« ljudima Partije imamo »svoje« ljude, a oni će, upravo zahvaljujući nedemokratskom sustavu, tj. svemoći partije, bez problema ostvariti naše nacionalne ciljeve! Nikome od tadašnjih zagovornika demokratizacije života nije smetalo to što je »prihvaćanje nove političke orijentacije u partiji izraženo... političkim linčom jednog čovjeka koji je upadljivo podsjećao na boljševički« (Slavko Goldstein, misleći na »slučaj Žanko«, u Predgovoru knjizi Vlade Gotovca Moj slučaj). Nikome ni na kraj pameti nije bila — logično, u onakvim okolnostima — ona Voltaireova: »Ne slažem se s tvojim mišljenjem, ali borit ću se za tvoje pravo da ga javno iznosiš«! U tom psihološkom spletu nesporazuma ne kriju li se korijeni i našeg današnjeg pogrešnog odnosa prema politici?

Brige vladajućima

Već u svojim prethodnim javljanjima u »Tjedniku«, Vlado Gotovac pokazao je da pripada onima koji će »zadati brige« vladajućima, i to na dva načina. Prije svega, već spomenutom podrškom »osviještenom« dijelu komunista, što je za posljedicu imalo dodatno i odlučnije rušenje »mostova« prema onim drugima i, drugo, još važnije i karakterističnije za Gotovca, svojom vjerom u — snagu argumenata! Nije li previše vjerovao u snagu argumenata i pameti!? I još nešto. Kao snažan individualac, uspio je izgraditi svoj unutarnji svijet u kojem je bilo moguće i ono što je većini Hrvata bilo gotovo apsurdno! I doista, a nisam prvi koji je to rekao, Vlado Gotovac, koliko god da je bio Hrvat i duboko osjetljiv na hrvatske interese, nije nikada bio apriorni antijugoslaven, a pogotovo ne srbofob! Njegov filozofski svjetonazor nije mu dopuštao da njime ovlada »ljubav prema svome narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva«, jer u takvom nacionalizmu »kojem nedostaju mjere i granice, porijeklo je mnogih nesreća« (Moj slučaj, str. 58). Možda otuda i dolazi »snaga« njegova glasa? Možda je vjerovao da posjeduje formulu koja svima mora biti prihvatljiva?

Autsajderski fragmenti

Pa ipak, i nije mu uspijevalo uvijek biti dosljedan. U tekstu Letak za Maticu hrvatsku, objavljenom na prvoj stranici »Tjednika« od 4. lipnja 1971, mišljenja sam da realistički i pomirljivo pokušava sve staviti na »na svoje mjesto«. Govori o »preporodnom pokretu socijalizma i nacije«; »pravednost socijalizma« omogućuje ostvarenje nacionalnih i drugih pozitivnih ciljeva; »Matica nije organizirana tako da izdaje naloge i svoje članove izjednačava u disciplini, nego da ih aktivira u slobodi«, itd. Ali već u »Hrvatskom tjedniku« od 25. lipnja u tekstu pod »teškim« naslovom Mogućnost izdaje, progovara oštrim rječnikom: »Više se ne može opraštati izbjegavanje njene (Hrvatske) sudbine i zato se više ne može prikrivati izdaja prema njoj«! U svakom slučaju, kao glavni urednik »Hrvatskog tjednika« prestao je biti »autsajder« (Slavko Goldstein, aludirajući na Gotovčeve Autsajderske fragmente iz 1969)! Autsajderski fragmenti, već i naslov sugerira, bili su pokušaj da se za određenu vrstu vrijednih ljudi izbori uvažavanje i sudjelovanje u artikuliranju javnoga života i općih interesa, a u okvirima poretka. Kao glavni urednik »Hrvatskog tjednika« više ne traži pravo na sudjelovanje, nego djeluje preuzimajući odgovornost.