Više od zanata

Igor Štiks, Dvorac u Romagni, Durieux, Zagreb, 2000.

Štiksov kratki roman pripada žanru vrlo omiljenom u suvremenoj postmodernističkoj književnosti: tzv. historijskoj metafikciji. Radnja romana odvija se u tri vremenska sloja: najstariji je vezan za prvu polovicu šesnaestog stoljeća, lociran u okolicu Riminija, u burno vrijeme ratova kad Habsburzi zauzimlju sjevernu Italiju i penetriraju prema jugu pa i Romagna ulazi u njihovu interesnu sferu; drugi vremenski sloj romana vezan je uz razdoblje Informbiroa, a događa se na otoku Rabu; treći je, pak, vezan za godinu 1995. i događa se u jednom dvorcu u talijanskoj pokrajini Romagni. Sva tri vremenska sloja povezuje lik Niccola Darse, redovnika koji u Castello Mardiju prodaje ulaznice i priča posjetiteljima o povijesti dvorca. Doznavši da je mladić, koji je jednog ljetnog dana s dvjema djevojkama došao u dvorac, bosanski izbjeglica, Niccolo mu priča usporedo s pričom o povijesti dvorca i svoju osobnu ispovijest esula, koji je kao Talijan nakon Drugoga svjetskog rata morao izbjeći s rodnog Raba u Italiju.

Tko je Strecci?

Temeljna je sižejna linija ipak vezana za rekonstrukciju priče iz šesnaestog stoljeća kad je »velikan renesansne književnosti« Enzo Strecci (vjerojatno se radi o Štiksovoj mistifikaciji, jer ako je Strecci ikad i postojao, zasigurno ne pripada redu velikana talijanske renesanse) posjetio »znamenitu« obitelj Mardi i prihvatio ljubaznu ponudu da neko vrijeme ostane u njihovu dvorcu. Međutim, gostoprimstvo je iznevjerio: između supruge vlasnika dvorca i mladoga pjesnika razvija se ljubav koja tragično završava; stari Mardi doznaje za preljub i osvećuje se pjesniku tako što će ga optužiti da je habsburški uhoda te ga dati pogubiti.

Niccolova ispovjedna priča o ljubavnoj vezi koju je imao s kćeri rapskog udbaškog moćnika očito funkcionira po analoškom modelu: i tu se radi o ljubavi koja je povezana sa životnom opasnošću, o ljubavi koja svojom silinom i strastvenošću nadvladava sve političke granice i obzire, te se realizira i u nemogućim okolnostima (ovaj put doduše ljubav neće životom platiti muški protagonist već djevojka; u oba slučaja drugi partner ostaje trajno obilježen svojom vezom i socijalno izoliran).

Treći vremenski sloj nije dokraja narativno artikuliran, nema jasno razvijene priče: naziru se samo naznake moguće priče o nemogućoj ljubavi (suviše bi smiono bilo spekulirati o analoškom modelu nemoguće ljubavi između mladoga Bosanca i dviju Francuzica na povijesnom fonu rata u Bosni); taj treći vremenski sloj ipak treba shvatiti kao inicijalnu narativnu poziciju u kojoj se konstruira narativni okvir za dvije paralelne povijesne priče.

Snalažljivi debitant

Metafikcionalnost ovoga romana realizira se na dva bitna plana: Niccolo Darsa je pripovjedač koji vrlo osviješteno tretira vlastitu naratorsku poziciju: svjestan je s jedne strane narativnih konvencija, žanrovskih uvjetovanosti i sam ih učestalo izravno komentira; s druge strane i sam implicitni autor služeći se vizurom mladoga Bosanca (koji pripovijeda u prvom licu, dok Niccolo o Streccijevoj ljubavnoj aferi pripovijeda kao sveznajući narator, a o vlastitoj u prvom licu jednine), komentira Niccolov narativni prosede, a i odnosima pojedinih segmenata teksta naznačuje implicitni metatekstualni komentar.

Očito je da su u ovoj kratkoj knjizi primijenjene relativno kompleksne narativne strategije, u kojima se pisac-debitant mogao lako zaplesti; međutim, tu je zanatsku opasnost Štiks umješno izbjegao. U pohvalu njegovu zanatskom umijeću treba istaknuti da je vješto stilski izdiferencirao jezičnostilsku razinu pojedinih sižejnih linija, što je osobito uspješno realizirano u »renesansnoj priči« koja je zasnovana na jeziku i repertoaru slika karakterističnih za književnost tog razdoblja.

Papirnatost likova, ali to je normalno

Valja nam stoga konstatirati da je svojim prvim romanom Štiks dokazao da je pisac koji obećava: unatoč kompliciranoj kompozicijskoj shemi, njegovo se pripovijedanje lako prati, na trenutke je čak izvanredno zanimljivo. On dobro operira književnim konvencijama, uvjerljivo oponaša različite povijesne stilove. I njegova rekonstrukcija povijesnih ambijenata i historijske faktografije djeluje autentično; to posebno naglašavam jer naši se mladi pisci ponekad upuštaju u obradu povijesnih tema bez dovoljne historiografske pripreme. Ono čemu bi se ipak mogao uputiti poneki prigovor jest stanovita »papirnatost likova«; oni ipak ostaju plošni, njihova traumatizirana psiha kao da nema pravu dubinu. Ali, to je i inače problem dobrog dijela postmodernističke proze: igra, kombinatorika, moralni relativizam, poliperspektivnost, višeznačnost, svijest o konvencionaliziranosti pripovijedanja, ironija, citatnost, ne pogoduju dubljem profiliranju karaktera, a osobito ne isticanju njihove tragične dimenzije.