Verdi s punim srcem

Verdi s punim srcem

Vrijedi doživjeti izvedbu Verdijeve opere u Italiji, jer ona ima posebnost ili, bolje rečeno, neponovljivost čak i u takvim opernim kućama kao što su Bečka ili Bavarska državna opera, u kojima se glazbeno savršenstvo podrazumijeva. Talijanski glazbenici Verdijevoj glazbi daju pravu dušu, koju publika osjeća

U Verdijevoj godini očekujemo da maestrova domovina Italija dade najveći prilog po broju izvođenja njegovih djela. Primjeri dviju od najvećih i vodećih talijanskih opernih kuća, Rimske opere i napuljskog kazališta San Carlo, međutim, ne daju za pravo takvim očekivanjima.

Rimska opera Verdiju će posvetiti drugi dio ove godine. U talijanskim opernim kazalištima sezone se u posljednje vrijeme računaju po kalendarskim godinama. Potkraj srpnja uslijedit će premijera Trubadura, u studenom Dva Foscarija i u prosincu Krabuljni ples. To su tri od četiri u Rimu (u kazalištima Argentina i Apollo) praizvedene Verdijeve opere. Četvrtu, odnosno drugu po redu, Bitku kod Legnana danas nitko više ne izvodi. Na dan Verdijeve smrti Rimska opera izvela je Requiem u Bazilici Sv. Marije u Trasteveru, a još jedna izvedba bit će potkraj srpnja u kazalištu Costanza. Na programu su i dva verdijanska koncerta — jedan za sopran (Kallen Esperian) i tenor (Marcello Giordani) i drugi za bariton (Leo Nucci) i bas (Ruggero Raimondi). Pripremljen je program Va, pensiero za najmlađu publiku i balet Gerusalemme koji će se ljeti izvoditi u Karakalinim termama.

Repertoarom Rimske opere prevladavaju manje poznata djela, npr. Puccinijeva Lastavica, Cileina Gina, Pokus orkestra Giorgija Battistellija, Banket Marcela Pannija, večer sastavljena od tri jednočinke — Knjiga žalbi Luciana Chaillyja, Pigmaliona Ferdinanda Provesija i Kapelnika Domenica Cimarose. Dvije predstave u jednu večer postavljene su za legende talijanske glazbene pozornice — u Poulencovoj La Voix Humaine nastupa sopranistica Raina Kabaivanska, dok u Requiemu za Edith Stein pleše primabalerina Carla Fracci, ravnateljica Baleta Rimske opere.

Mnoge se predstave postavljaju u koprodukciji s drugim kazalištima, npr. Teatrom Comunale u Modeni, Teatrom Comunale u Bologni, Teatrom Carlo Felice u Genovi, Teatrom San Carlo u Napulju, Teatrom Comunale u Firenci.

Produkcija Rameauove opere Kastor i Poluks ostvarena je u suradnji s Musica per Roma. To djelo uvršteno je u repertoar Rimske opere u izvedbi ansambla Instrumental XVIII — 21 Musique des Luni#res, koji ju je premijerno izveo 1996. pod ravnanjem Jean-Christopha Frischa. Otada je produkcija izvedena četrdesetak puta na raznim gostovanjima.

Neispunjena očekivanja

Izvedba nije ispunila očekivanja i uzbuđenje prije susreta s djelom rane francuske opere. Predstava u kazalištu Nazionale trajala je puna dva sata bez stanke. Dala je tek golu informaciju o tom specifičnom segmentu opernog stvaralaštva. Pjevački ansambl i instrumentalni solisti na baroknim glazbalima s dirigentom Frischom predstavili su se kao sterilni glazbenički laboratorij, korektan, ali bez nadahnuća. Režija Christiana Gangnerona, kao i scenska oprema, odveć su oskudne da bi bile vrijedne većega razmatranja i da bi zaokupile pozornost gledatelja.

Od standardnoga repertoara Rimska opera imala je premijeru Evgenija Onjegina, u kojemu su se u to kazalište nakon niza godina vratili Mirella Freni i Nikolaj Gjaurov, te Mozartove Čarobne frule, koja je bila u znaku redatelja, scenografa i kostimografa Piera Luigija Pizzija. Pizzi je ostvario prepoznatljiv scenski stil, napose uočljiv po kostimima sa specifičnim krugovima u haljinama koji omogućuju raznolike načine nošenja. Scenu odlikuje čistoća s naglašenim kolorizmom, u ovome slučaju crnog i bijelog s karakterističnim simbolima masonerije. Pizzijeva je redateljska postava klasična, a likovni izgled daje joj modernost. Izrazio je najljepše poruke Čarobne frule o ljubavi i prijateljstvu, što spojene s mudrošću i moralnim vrlinama vode prema dobrome i sveopćoj ljudskoj sreći.

Dirigent predstave i šef-dirigent Rimske opere Gianluigi Gelmetti sa solistima, orkestrom i zborom ostvario je prekrasno glazbeno jedinstvo mocartovskog muziciranja. Među solistima teško je nekoga izdvojiti kao prvoga, jer su svi, do najmanjih uloga, bili ujednačeni u kvaliteti glasova i pjevanja te predanosti scenskoj igri — Sarastro Carstena Stabella, Tamino Giuseppea Filianotija, Pamina Gemme Bertagnolli, Papageno Massimiliana Gagliarda, Papagena Monike Gonzalez, Monostatos Antonija Feltracca.

Važnija je kvaliteta

Napuljski San Carlo premijerno je sredinom lipnja postavio jednu od dvije u njemu praizvedene Verdijeve opere, Luisu Miller, koja okreće novu stranicu njegova stvaralaštva posvećenu dubokoj ljudskoj intimi glavnih likova. Prva Verdijeva opera za Napulj, Alzira, danas se također uglavnom ne izvodi.

Od kvantitete daleko je važnija kvaliteta, pa broj i povod za izvedbu nekog djela nisu uopće bitni ako je ono publici predstavljeno na najbolji način. Vrijedi doživjeti izvedbu Verdijeve opere u Italiji, jer ona ima posebnost ili, bolje rečeno, neponovljivost čak i u takvim opernim kućama kao što su Bečka ili Bavarska državna opera, u kojima se glazbeno savršenstvo podrazumijeva. Talijanski glazbenici, a to se ponajprije odnosi na orkestralne jer pjevači koji pjevaju u Rimu i Napulju također nastupaju u Beču, Münchenu, Londonu, Parizu, New Yorku, žive Verdijevu glazbu punim srcem i doživljavaju je jednako vrijedno — a time i jednako pripremljeni i uvježbani — kao da muziciraju Mozarta ili Beethovena. Glazbi daju pravu dušu, koju publika osjeća. Luisu Miller, praizvedenu 1849. u San Carlu, kazalištu koje je danas na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine, glazbeno je postavio mladi Marco Zambelli u tradiciji vrsnih talijanskih opernih dirigenata. Redatelj Gabriele Lavia držao se standardnih kanona koji glazbi i pjevačima puštaju da izraze sve osjećaje, dok je monumentalnost scenografije Carmela Giammella naglasila sudbinu malih ljudi, Luise i oca joj Millera u sukobu s nedodirljivošću plemstva. Kostimi Andree Viottija bili su u tome neujednačeni, s prenaglašenim, gotovo kraljevskim ruhom grofa Waltera i vojvotkinje Federike i ubogom naslovnom junakinjom.

Davor Schopf