Tradicija romantizma

Tradicija romantizma

Rebecca, prvi američki film Alfreda Hitchcocka, nije bio ona vrsta suspensa na koji su Hitchevi obožavatelji bili navikli, ali je ipak, na tipično hičkokovski način, uvlačio u svijet psihologije i bračnih tajni. Film je usmjeren na prikaz jednog lika, mlade gđe de Winter i njezine više unutarnje nego vanjske drame. (Max de Winter ne može se osloboditi sjećanja na svoju bivšu, sada pokojnu suprugu Rebeku, čija duhovna prisutnost prijeti razoriti novosklopljeni brak s drugom suprugom.)

Imaginarna prisutnost lijepe pokojnice, koja bi novoj supruzi trebala u svemu biti uzorom, široko je otvorila vrata skladatelju Franzu Waxmanu. Sam je filmski scenarij predviđao da glazba (uz ostale filmske elemente) dobije važnu ulogu prikaza nevidljivog, ali i da zadrži standardnu ulogu opisa vidljivog. Waxman je zadatku pristupio klasično i predvidljivo za vrijeme u kojemu je stvarao (početak četrdesetih). Nadovezao se na (tada još snažnu) tradiciju romantizma, što znači da je uporabio bogati zvuk simfonijskog orkestra, da su se glazbeni ugođaji mijenjali principom montaže te da je uz nekoliko tema i motiva filmom dominirala tema nevidljive, ali sveprisutne Rebeke. Međutim, u nizu klasičnih klišeja, osjeća se specifičnost autorske ruke. Pa tako montažni rezovi stilski ne odjeljuju posve različite i ponekad potpuno suprotne blokove, nego se u njima osjeća jedinstvo izraza unutar kojega se samo minimalno mijenjaju glazbena sredstva ovisno o ugođajnosti nove scene. Sveprisutnost Rebekine teme također je jedan od (logičnih) clichéa, ali sama njezina struktura (brojne alteracije, inverzno ponavljanje jednog motiva unutar teme) upućuje na neobičnost njezine uloge i mističnost lika koji prikazuje. U jednom trenutku tema će postati groteskni valcer, ali će odmah u sljedećem Waxman varijacije glavne teme vratiti na pravi tradicionalni put.

Ovakav pristup čini partituru jednoličnom, pa čak stvara prazna mjesta na zvučnoj vrpci. Ta se mjesta, dakako, odmah zapažaju ako se glazba sluša kao snimka na CD-u, ali u filmu, zbog slike i funkcionalne uloge glazbe, takva mjesta ostaju skrivena od očiju i ušiju zlobnih kritičara. Glazba Rebeke slušana na CD-u solidan je uradak darovita skladatelja, ali gledana na filmu glazba postaje smislena cjelina vezana uz sliku i tajanstveno-imaginarnu prisutnost nenazočnoga.

Irena Paulus