Susjedi

La Comunidad, red. Alex de la Iglesia

De Iglesijina groteska Susjedi prepuna karikaturalnih, najbizarnijih likova, horor je komedija na granici s nadrealizmom. No neobični, čak nakazno-komični, ekscentrični junaci u radnji koja iznimnom lakoćom balansira od krvavo ozbiljnog do čudno smiješnog i natrag, česti su redateljevi pratioci, iako se ovaj španjolski Tarantino, koji poprilično crpi iz zasada bogate kinematografije vlastite zemlje, naročito one grane tradicije crne komedije, u svojim prijašnjim ostvarenjima (Perdita Durango, i naročito Dan Zvijeri) eksplicitno bavio začudnim karakterima, oni su ovdje obični — samo prividno. Taj susjedski pandemonium prerušen u kućne haljetke i papuče u staroj, ruševnoj ali veličanstvenoj kući, spreman je na sve da se dočepa 300 milijuna pezetosa na koji je čekao dvadeset godina. Tako kada se četrdesetogodišnja agentica za nekretnine Julia (odlična Carmen Maura; dobitnica nagrade za najbolju glumicu 2000. na filmskom festivalu u San Sebastianu) igrom slučaja useli u jedan od stanova za prodaju te pronađe dugo žuđeni novac pod stiliziranim kuhinjskim podom sa crno-bijelim pločicama (ekvivalent šahu i simbolično evociranje bitke, kao najava kasnijim događajima), postaje žrtva ovog paklenskog zbora građana. De Iglesia ovdje koketira s već često puta obrađivanom filmskom temom susjedstva koje guši individuu pojedinca, poput kultne Rosemaryne bebe ili recentnog Četvrtog kata, da nabrojimo samo neke, iako joj uspijeva dati novu dimenziju. Jeza ide u korak s komičnim, koje pak majstorski otvara put ka suspenseu, podcrtanom nespornim okom za interijere, simboličke natuknice i klaustrofobičnost atmosfere. Situacije i motivi iz horor-filmova pažljivo su preneseni i zalijepljeni u svakodnevno okruženje, u centar urbanog Madrida, bez fantastike i nadnaravnih elemenata, ogoljeni samo susjedstvom kao (potencijalnim mitskim) čudovištem, čije lice(a) krije bogat unutrašnji život koji u maniri pravih ekspresivnih i strastvenih romanci (ili inih španjolskih književnih vrsta), samo čeka da eruptira. Stoga De Iglesia u ovoj priči o nasilju u svakodnevnom životu, malom-velikom bezimenom užasu iz kojeg izgleda da nema izlaza, u staroj kući, s misterijom i skrivenim blagom, koristeći mnoštvo krupnih planova, ovaj put pruža uradak za nešto zreliju publiku.

Katarina Marić