Strah od tranzicije

Svu trojicu redatelja ispunjava strah, a oni iskorištavaju privilegiju, ispunjavaju dužnost umjetnika da izraze ono što osjećaju

U povodu filma

Pétera Gothára

Putovnica

Ovaj déja vu uglavnom je o nečemu što nije viđeno, što vjerojatno i neće biti viđeno, ukoliko se za to ne pobrine HTV, pa makar u emisijama iz gluhoga doba noći. Naime, povod, na ovogodišnjem festivalu u Puli prikazan je u međunarodnoj konkurenciji film Mađara Pétera Gothára Putovnica, film suvremene tematike, kakvih ima mnogo, ali zato u svakom pogledu tranzicijski film — kakvih ima manje. Inače, tranzicijski je riječ koja može ići na živce jer se uporno ponavlja, jer i njoj je teško naći opoziciju ili alternativu, no, u svezi s nekim filmovima, ona barem može biti pogodna za imenovanje određenog tematskog područja, pa, vidjet ćemo, možda i žanra.

Po čemu je ovaj film zanimljiv ili važan? Prvi je razlog u tome što me podsjetio na samoga Gothára, a drugi jer je podsjetio na još dva podosta slična filma koji možda pomažu konstituiranju zamišljenog novog žanra.

Predstraža — metafora umiranja

No najprije jedna reminiscencija. Prije nekoliko godina na HTV-u vidjeli smo Gothárov film Predstraža, film s vrlo neobičnom radnjom. Žena, intelektualka, koja radi u nekom uredu, dobiva novu zadaću: mora zbog posla hitno otići u neko udaljeno mjesto. I tako ona krene, putuje, a tijekom njezina putovanja zapažamo da je atmosfera nekako čudnovata i da sam taj njezin zadatak nije baš sasvim jasan. Napokon, potkraj filma, ona se nađe na nekoj planini s koje se pruža pogled prema nepoznatom velikom prostoru. Kafkijansa priča nije se u toj završnici privela određenijem završetku, nejasni zaplet nije raspleo, i tada shvaćamo da je cijeli film zapravo netafora umiranja ili, barem, bliženju točki s koje više nema pomaka, ni prema naprijed ni prema natrag. Odnosno, stječe se dojam da je nagli poziv na radni zadatak s početka filma bio poziv smrti, da je neugodno putovanje bilo umiranje i da se na kraju stiglo smrti nadomak. Asocijacija na Jarmuscheva Mrtvaca jasno se nametnula, kao i asocijacija na više filmova Akija Kaurismakija. I neovisno o osnovi konteksta ovoga napisa, tek pridodajemo da bi imenima europskih redatelja koji se danas smatraju vodećima trebalo pridodati i Gothárovo.

Crno-bijela Putovnica

Važniji razlog za zadubljivanje u film Putovnica u svezi je i s njegovim naslovom, a i s naznačenom temom napisa. Gothár je ustrajao na svojemu autorskom putu, film mu je ponovno (kao i Predstraža) crno-bijeli, opet je, kako kaže i naslov, riječ o putovanju, i to njih nekoliko, ali tema mu je ovaj put i esplicitno suvremena. Radnja počinje 1988. kada bogata i ni od koga voljena seoska pijandura Josi pismom dozove na svoj salaš, braka radi, Ukrajinku Jelisavetu. Ona to, da bi se otrgla od svoga sivog okoliša, objeručke prihvaća, a onda nakon šest, sedam godina shvaća svoju zabludu. Josi, istina, radi kao konj, konje i voli, voli i svoju kćerkicu, ali zato samoubilački bjesomučno pije. Sve u svemu, sjetili smo se Đ uke Begovića, očaja koji, vele neki, može ovladati ljudima u beskonačnoj ravnici, pa nam se film — jer smo robovi klišeja — predstavio i kao folklorno panonski. No, poenta je u tranziciji. Jelisaveta će se odlučiti na bijeg od Josija, u Ukrajinu, ali nema putovnicu za kćer i povratka nema. Bježi ona stoga od Josija u Budimpeštu, Josi je lovi bijesno goneći konja koji vuče taljige, no to staro prijevozno sredstvo sporije je i od bicikla kojim jure Jelisaveta i kći. I Josi će ostati sam — da loče na svojemu salašu. A Jelisaveta je dotle stigla u Budimpeštu, besciljno luta velegradom, a film se završava s nekoliko totala grada, otvorenim krajem, koji, međutim, po smislu uopće nije otvoren. Za Jelisavetinu tranziciju Gothár, naime, ne može naći završetka.

Barem onoliko koliko nam se Putovnica čini izvorno mađarskim, Swerakov Kolja nam se čini češkim — likovima koji podsjećaju na one koji su počeli vladati češkim filmom od šezdesetih godina, podsjeća na svijet Menzela, Formana, glumac Swerak (redateljev otac) na Hrušinskog, a Swerak sin brine se u dijalozima za češki humor. Film se prikazivao u nas, kao uostalom i većina najuspjelijih čeških filmova, pa o njegovoj pripadnosti češkoj kinematografiji ne treba previše raspredati. U ovom kontekstu, međutim, ponovno vidimo na djelu tranzicijska događanja, opet su tu putovanja (kao i u Gothára) — majke koja bi htjela otići iz Češke, a i ono turobno, ispunjeno nepoznanicom, maloga Kolje natrag u Rusiju. I Sweraka, dakle, muči skepsa. Čeh protagonist filma ožalostit će se sudbinom Kolje, ali mu neće preostati nego da i dalje švejkuje, a s malim Koljom, sam Bog zna što ga čeka... Ovakav uspjeli, ali sentimentalni film, naravno, imao je veće šanse za međunarodna priznanja (Oscar); tko bi se želio identificirati s autodestruktivnim mađarskim seljanom...

Wajdina Gospođica Nitko

Važniji je, a u ovom kontekstu najsimptomatičniji film mudroga veterana Wajde — Gospođica Nitko 1995), koji polazeći od fabularnih stereotipa i još u 19. stoljeću u literaturu prežvakanoga lika — like sirote koja dolazi u veliki grad da bi pohađala srednju školu — ostvaruje nešto suprotno ovako prepričanim i u filmu uspostavljenim očekivanjima.

Podcjenjivanu pa i ponižavanu od gradske mladeži nju prihvaća prkosna kolegica, kolegica koja je zbog nesvakidašnjih buntovnih pogleda više-manje svima na smetnji ali koja zbog tih svojih osebina ima i zavidni autoritet. Raste time i autoritet provincijalke, koja će u trenutku kad se buntovnica bude našla u krizi pokazati i nešto prava na svoju volju. Istodobno, međutim, oko nje će početi kružiti kolegica koja je buntovnoj donekle antipod, koja je s njom i u sukobu, a čija obitelj pripada novom, a zaključujemo i starom establishmentu. I tada dolazi do završnice. Provincijalka se vraća u svoj stan i iznenađuje se kad zatekne dvije kolegice u nipošto neprijateljskom razgovoru. Prisluškujući, zaključuje da govore upravo o njoj i da konstatiraju, i to doslovno, da je »ona ništa«. Provincijalka se tada, u posljednjem kadru, okreće prema kameri i, spoznavši da je manipulirana, u najvećem uzbuđenju kaže »ja sam ništa, ja sam ništa!«.

Smisao, podtekst ovoga filma najradije ne bismo interpretirali, jer interpretacije uvijek teže da budu eksplicitne, dok obično više cijenimo umjetnička djela koja nisu takva. A Wajda se olinjalom pričom, u sasvim novoj obradi, poslužio upravo iz tih razloga. Odnosno, služeći se zapravo lukavim zapletom, ispričao je svoju priču o novoj, tranzicijskoj Poljskoj. Petnaestogodišnja provincijalka zapravo je Poljska, koja se i dalje nalazi između dva svijeta, koji su, što se Poljske tiče, zapravo isti. I boji se Wajda da je drže za ništa. A da se toga doista boji, on čak vidi u tome horor, pa oko polovice filma u jednom kadru, radnjom nemotivirano, ali u raspravljačkom smislu itekako motivirano, citira ugođajno tipični hororski kadar najave strave na pomolu, koji podsjeća na kadar iz Egzorcista.

Prepričani su, ukratko, sižeji uglavnom nepoznatih nam filmova. Dakako, ti uspjeli filmovi zaslužuju i minucioznu raščlambu koja bi nedvojbeno trebala početi od zajedničkih obilježja ovih filmova. Ovako, čini se da i iz samih prepričavanja možemo izvesti više zaključaka — dakako ne o samoj tranziciji, ali zato o osjećajima kojima je ona ispunila trojicu istaknutih redatelja. Putovanja na koja su se uputili njihovi junaci nisu dovela željenom cilju, ali barem su putovali. Svu trojicu redatelja ispunjava strah, a oni iskorištavaju privilegiju, ispunjavaju dužnost umjetnika da izraze ono što osjećaju.