Što je nama Pula?

Iako je većina medijskih reagiranja na ovogodišnji 48. i prvi međunarodni Pulski filmski festival bila izrazito negativno intonirana, a nerijetko govorila i o katastrofi, čini mi se da je i pored svih (dobrim dijelom opravdanih prigovora) korisnije početi s onim što je dobro i vidjeti kako napraviti dobar festival u kojem bi se hrvatski film našao u konkurenciji s europskim okruženjem.

Očigledno je, posebice nakon jedne od najslabijih godina hrvatskog filma, da takvo zrcalo može biti poticajni korektiv, a i pružiti gledateljski užitak (jer je u europskom dijelu Pule bilo niz vrlo dobrih filmova) i onda kada ga je teško naći u vlastitoj produkciji. No, možda je važnije da se smotra takve koncepcije uopće održala, jer je od konačne odluke o njoj prošlo tek dva mjeseca, a to je vrijeme u kojem gotovo nitko tko zna kako se stvaraju međunarodni festivali ne bi pristao tako nešto učiniti, jer ne bi vjerovao da je to moguće. Taj u svakom slučaju kuriozitetni uspjeh naravno ima i naličje, a to je da mnogo toga u organizaciji posve razumljivo nije funkcioniralo, niti je moglo funkcionirati, kako treba. Spomenut ću samo nedostatak glamoura, dijelom i zbog toga što atraktivni gosti najčešće imaju rasprodane sve svoje termine i više mjeseci unaprijed, pa činjenicu da se točan raspored projekcija saznao tek predvečer prije početka festivala, a propaganda i animacija potencijalne publike potpuno je zakazala. Ono međutim što mnogi drže nedostatkom — činjenica da europskog festivala ne bi bilo da naši distributeri nisu ustupili filmove koje su već otkupili za prikazivanje u Hrvatskoj, najvjerojatnije će se prometnuti u prednost ukoliko festival bude napredovao, jer će tada distributeri znatno povećati danas bijedan broj otkupljenih europskih naslova, jer će im uspješan festival omogućiti da ti filmovi budu isplativiji no što su danas.

Jedan je od preduvjeta za to da se sljedeći festival počne (kao što je i obećano) pripremati već sada, jer među stotinama međunarodnih festivala u svijetu gotovo da i nema onih koji tako ne rade, a bez toga je nemoguće u oštroj i tako brojnoj konkurenciji izboriti za svoj festival doista kvalitetan program. Ipak, još mi se važnijim čini odrediti za koga se taj festival radi i što se njime želi postići, jer bi se tek tako mogli znati ciljevi kojima bi ta cjelogodišnja priprema trebala težiti.

Festival za publiku

Već i najjednostavniji (iako ne i potpun) odgovor da se festival radi za publiku dovodi nas do niza problema na koje je ovogodišnja Pula drastično ukazala. Shvatljivo je doduše da je Arenu danas mnogo teže ispuniti no u počecima festivala, kada je film bio zapravo jedina pučka zabava, jer je televizija tek počinjala, videa nije ni bilo, a i festival je bio jedini spektakl, koji je tijekom cijele godine Arena mogla ponuditi. No, ove godine, iako je program bio vrlo bogat, publike je bilo izrazito malo. Uz propuste organizatora, traljavu propagandu, potpuno pogrešno pomicanje termina za vrijeme najduljih dana, kada projekcije na otvorenom ne mogu početi prije 21,30, a drugi film prije ponoći, i to u doba kada je malo Puljana na godišnjem odmoru da bi se nakon toga mogli i naspavati, čak i kada bi za one koji stanuju podalje od Arene i bilo javnog prijevoza, to je i vrijeme kada se studenti, dio potencijalne publike, još nisu vratili u grad, a i vrijeme u kojem su noći još hladne itd. Uz mnogo dobre volje i napora veći dio th problema mogao bi se otkloniti i tako ponešto uljepšati tu tužnu sliku, ali je veliko pitanje da li hrvatski ili europski ili bilo koji drugi film (osim možda američkih hitova, za koje je besmisleno da se pojavljuju na festivalu) mogu barem pristojno popuniti veličanstveno antičko zdanje. Ako Puljani uskoro vlastitim sudjelovanjem ne budu festivalu dali pozitivan odgovor, neizbježno dolazi vrijeme da se — unatoč bogatoj tradiciji, atraktivnu dekoru i lijepim sjećanjima — ozbiljno razmisli o tome treba li Puli taj festival, ali i treba li takvu festivalu Pula, tim više što je posjet Areni tek dio problema s gledateljima. Naime, veći dio zanimljivih europskih filmova prikazivan je samo na Kaštelu oko dva sata noću (uz reprizu ujutro u deset u Istarskom narodnom kazalištu) ili su pak bili prikazani tek jednom u tom istom kazalištu u sedamnaest sati, a broj je gledatelja na tim projekcijama varirao između osam i dvadeset (što mi doista nije bilo teško izbrojati), iako je samo akreditiranih predstavnika medija bilo oko stotinu i sedamdeset.

Zaslužujemo li Pulu?

Pitanje se dakle može i okrenuti — zaslužujemo li mi i gledatelji, ali i ljudi koji se bave filmom i takav festival kakav je bio uza sve njegove nedostatke, kojima bi uz navedene svakako trebalo dodati i činjenicu da su filmovi projicirani s uređaja kojima je mjesto još jedino u muzeju, što je naravno bitno utjecalo na (ne)kvalitetu slike i posebice tona. Pritom se mora još napomenuti da danas gotovo da i nema međunarodnog festivala, čak ni među onima kojima je glavna namjera tek popularizirati turističke vrijednosti mjesta u kojem se održavaju, a da nema barem nekoliko suvremeno opremljenih kinodvorana u kojima se odvijaju različiti programi pred pristojno popunjenim gledalištem.

Bez zadovoljavanja temeljnih uvjeta teško je vjerovati da bi ovaj festival (bez obzira na pridjev europski u imenu) mogao imati veći odjek izvan naših granica, a ni mnogo više novca od ovogodišnjeg (koji je ozbiljno opteretio budžete i Ministarstva kulture i Pule) ne bi pomoglo da u Pulu dođu atraktivni gosti i međunarodne premijere najvažnijih europskih filmova. No, kada bi se nekim čudom i razriješili svi ti problemi, još bi se morala naći mnogo određenija koncepcija koja bi Pulu izdvojila iz nepreglednog mora međunarodnih festivala. Možda bi putokaz mogao biti jedan od najvažnijih (iako medijski nedovoljno zapaženih) događaja ovogodišnje smotre — posjet g. Waltera Lerougea, izvršnog direktora Eureka audiovisuals i člana Upravnog odbora Euroimagea, koji je najavio skoro primanje Hrvatske u te dvije organizacije, koje su najvažniji sufinancijeri europskih koprodukcija (u kojima na svakom projektu moraju biti udružene barem tri različite zemlje članice), a isto tako i spremnost da te organizacije pomognu festival u Puli. Možda bi se u tom ozračju moglo pokušati našu smotru promaknuti u službeni festival svih filmova koje su te organizacije sufinancirale, gdje bi glavne nagrade najuspješnijim autorima i producentima bila poticajna sredstva za sljedeće projekte.

Nove koncepcije

Ukoliko se pak nešto takvo ili slično ne bi moglo ostvariti, trebalo bi se odlučiti za festival koji bi za nas imao nekoliko bitnih značenja. Uz već spomenuto predstavljanje europskog filma u našoj sredini (drukčijeg od goleme većine onoga što danas gledamo u našim kinima), još bi važnije bile promocije i Hrvatske i grada domaćina, a posebice našeg filma u inozemstvu te potpora u njegovu nastojanju da se probije na svjetske ekrane, pa bi upravo tom nastojanju trebalo potpuno podrediti izbor gostiju. Svakako bi stoga trebalo pozvati kritičare »Varietyja«, jer eventualna pozitivna kritika u tim utjecajnim novinama za strane distributere i prikazivače nerijetko znači više kao poticaj da pogledaju film i razmisle o njegovu otkupu nego nagrade na najuglednijim festivalima. Ipak i filmovi većih kinematografija no što je hrvatska samo iznimno uspijevaju doći do kina, pa je mnogo realističnije nadati se otkupu prava na televizijsko prikazivanje.

Ne treba potpuno zanemariti ni značenje međunarodnih festivala, pa bi gosti trebali biti i selektori barem onih najvažnijih. Konačno ne bi naodmet bilo pozvati i one producente ili predstavnike nacionalnih kinematografija za koje bismo pretpostavili da bi mogli biti naši partneri u koprodukcijama kojima bismo konkurirali za natječaje Eureke ili Euroimagea.

Iako je teško sve probleme na koje je ovogodišnji festival ukazao riješiti odjednom, čak i kada bi se ostvarila proklamirana namjera o stalnom cjelogodišnjem radu, nužno bi bilo pokušati napraviti stanovite pomake od promjene termina, animiranja publike i poboljšanja kvalitete projekcije do čvršćega profiliranja koncepcije i jasnijeg određivanja ciljeva, jer će tek tako općenito dobra nova koncepcija moći ostvariti vrednije rezultate.