Sloboda izbora — uzorka

Sloboda izbora — uzorka

Izvođači s nelagodnim očekivanjem gledaju u moćnoga dirigenta na pultu, koji mrtav-hladan bira glazbene hitove i tako im određuje kretanje i izvlači emocije

Što je mislio prošlostoljetni auditorij gledajući nepomična leđa za klavirom i odslušavši tišinu Cageova koncerta? Vjerojatno su bili mnogo zbunjeniji i nezadovoljniji nego eurokaska publika na završnici festivala, koja je veselo popunjavala tišinu nastalu prekidima Simonova hita: Sound of Silent.

Jérôme Bel, umjetnik koji je svojim predstavama već prvog dana 18. tjedna suvremenog plesa podijelio publiku i otvorio rasprave, zaključio je 15. festival novoga kazališta raspoloživši zagrebačku publiku. Dakle, treći put u mjesec dana Jérôme Bel u Zagrebu, već poznat i blizak, ali opet drukčiji, svjež i duhovit u očekivano neočekivanim obratima, uporan u dosljednoj provedbi ideja.

Predstava Jérômea Bela The Show Must Go on! u izvedbi hamburškog Deutsches Schauspielhausa počinje (plesom) u tami. Nakon glazbenoga ljubavnog dueta kojim su si junaci Priče sa zapadne strane zaželjeli laku noć, uredno smo odslušali i cijeli angažirani glazbeni broj iz Kose. Doduše, Veliki meštar glazbe neobična šoua, disk-džokej koji sjedi za pultom u sredini ispred scene i mirno mijenja pažljivo izabrane CD-e pustio je malo svjetla na golu scenu, no nitko se nije pojavio. I onda tek dolazi narod, tipa selo moje malo: šesnaestero živopisnih ljudskih bića (tijekom predstave sjajno izigranih tipova), naglašeno običnih po svojoj neuglednosti, nespretnosti i nevažnosti. (Isti su to gubitnici koji su u Belovom The Last Performanceu tražili svoj identitet između Agassija, Hamleta i Susanne Linke.) Sve skupa malo im je čudno, neugodno se osjećaju u tom velikom osvijetljenom prostoru, no kad (im) Bowie kaže u pjesmi: Let's dance!, svi se vrlo zdušno, i uredno svatko na svome mjestu, razbacaju kao u disku. I tako krene igra. Izvođači s nelagodnim očekivanjem gledaju u moćnoga dirigenta na pultu, koji mrtav-hladan bira glazbene hitove i tako im određuje kretanje i izvlači emocije. Na Balerinu svi se s pijetetom uživljavaju u plesanje klasičnog baleta (kako to namjerno izgleda, ne treba ni opisivati, kao ni reakciju publike što se razgaljuje i opušta...) Makarena je savršena u sletskoj formaciji i sportskom izvođenju seksualnih pokreta. Sentiš iz Titanika dijeli ih u parove, a koreografija usporenog leta uz podršku partnera završava silaskom kroz otvor u pozadini scene. Sljedeća je pjesma Žuta podmornica, bez vizualnih ilustracija, tek nakon završetka pjesme čujemo iz podruma društvo koje je sišlo s Titanika i, ne opazivši da je glazba gotova još pjeva: We all live in the yellow... Na Imagine u mraku publika već počinje paliti upaljače, nije potrebna zvijezda na sceni, isprovocirana je i puštena emocija, divno je prepustiti se zabavi i čekati sljedeće iznenađenje. Ugodna lakoća postojanja. Veliki meštar za pultom upravlja i onima iza leđa.

U trenutku lažnoga kraja, kad su svi izvođači na rampi i pomalo se čude pljesku publike, disk-džokej također se okreće publici i provokativno stavlja novi broj. Neki iz publike shvatili su to kao izazov, dižu se i na svom mjestu plešu... (Tekstom refrena daje se tijelo...) Izvođači su se maknuli sa scene dok se druga strana nije izdovoljila.

Tri završne situacije majstorski poentiraju Belov šou. U prvoj izvođači dolaze svaki sa svojim vokmenom i svojom pjesmom. Njišući se u ritmu glasno izgovaraju uvijek isti dio teksta, podcrtavajući karakter i vrstu izgubljenosti svoga lika. Nakon toga svi dolaze do rampe i donose jedan zajednički CD. Džokej ga uzima i pušta. Na plejbek zbor pjeva Killing me softly with this song lagano klizeći na pod — i onda svi umru. Organizirani grupni pristanak na (nježni) suicid.

Posljednja je pjesma The Show Must Go on! Nema razloga da se ne ide dalje. Profesionalni manipulatori lako će objasniti razloge i ciljeve. Kako je sve već opjevano, treba samo slušati i što ugodnije se uklopiti u poznati, viđeni klišej. Kopirati. Sloboda tek u izboru uzorka. U čijem se tijelu (ulozi) dobro osjećamo? (U Belovoj predstavi Jérôme Bel naga i izgubljena ljudska bića priznaju — sa Stingom — ni to ne mogu sami definirati — da se u ovom čudnom svijetu imena i brojeva osjećaju kao alien.)

Koliko je zamki u traženju identiteta? And this is my way — pjevucka netko zadovoljno, opet tuđe riječi. That's the way, a-ha, a-ha, I like it posve je originalan drugi... We are the world... složila se naivna grupica u pozadini.

Maja Đurinović