Šest plodnih godina

Šest plodnih godina

Moja je želja uvijek bila organizirati manifestacije koje će dokazati da je Hrvatska srednjoeuropska zemlja i da pripada tom zajedničkom podneblju. Pored ostalih aktivnosti, pokušao sam organizirati barem jednu manifestaciju godišnje koja upravo to dokazuje. Trudio sam se ne samo dovesti njemačke stručnjake u Hrvatsku nego, ako su na licu mjesta bili možda i bolji stručnjaci, obratiti se njima

Dugogodišnji direktor (1995-2001) zagrebačkoga Goethe-Instituta dr. Wolfgang Eschker, nakon vrlo uspješna i plodonosna mandata, ovih se dana oprašta od Zagreba, što je bio povod ovom razgovoru o djelovanju te ustanove u proteklom razdoblju. No, treba podsjetiti da je Eschker u hrvatskoj kulturnoj javnosti ostavio i vrijedan izvaninstitucionalni prinos. Taj njemački prozaik, aforističar, pjesnik i prevoditelj, rođen 1941. u pruskom gradiću Stendalu, koji govori nekoliko slavenskih i svjetskih jezika (kao zanimljivost spomenimo da je još kao student objavljivao u podravskom satiričkom časopisu »Feferon«, a doktorirao je 1969. o temi bosanskih sevdalinki) objavio je dvije knjige na hrvatskom jeziku: zbirku aforizama Otrov i protuotrov (Nakladni zavod Znanje, Biblioteka itd, Zagreb, 1985, s predgovorom dr. Viktora Žmegača) i zbirku pripovjedaka Smrt u Trstu s podnaslovom Minijature iz života Lichtenberga, Winckelmanna i Storma (u prijevodu Zlatka Crnkovića i izdanju Durieuxa 1999), s Vladimirom Milakom na njemački je preveo brojne hrvatske bajke, a objavljivao je i u brojnim hrvatskim književnim časopisima.

Što smatrate najvećim postignućima Goethe-Instituta u Hrvatskoj za vrijeme svojega mandata? Što je bio razlog zbog kojeg ste se zadržali znatno dulje od uobičajenog?

— Istina, to mi je sada sedma godina na dužnosti, i to je iznimno dugo, jer inače naš mandat traje četiri do pet godina. Što ja osobno smatram najvažnijim? To je teško reći.

Moja je želja uvijek bila organizirati manifestacije koje će dokazati da je Hrvatska srednjoeuropska zemlja i da pripada ovom zajedničkom podneblju. Pored ostalih aktivnosti, pokušao sam ostvariti barem jednu manifestaciju godišnje koja upravo to dokazuje. Trudio sam se ne samo dovesti njemačke stručnjake u Hrvatsku nego, ako su na licu mjesta bili možda i bolji stručnjaci, obratiti se njima. Željka Čorak npr. vrlo je dobra povjesničarka umjetnosti, koja je u stanju svoja predavanja održati bez manuskripta, potpuno slobodno, i ja se uvijek divim njenim govorima. Ona je u našem Institutu u prepunoj dvorani održala predavanje uz slajdove o Hermannu Bolléu.

Poznato je da se Bollé rodio u Kölnu i da je stvorio u Hrvatskoj oko sto četrdeset zgrada, od čega su u Zagrebu najpoznatije Mirogoj, Muzej za umjetnost i obrt i, naravno, katedrala. On se ovdje pohrvatio, prešao na katoličku vjeru, i ovdje je i umro.

Godine 1996. bila je dvadeset i peta godišnjica postojanja Goethe-Instituta u Hrvatskoj. Svečano predavanje držao je ugledni njemački germanist Albrecht Schoene. Uz to smo opet — uz pomoć gđe Čorak — naišli na otkriće. Skrenula mi je pozornost na njemačkoga slikara romantičnog doba Gustava von Haugka, za kojeg je bila sigurna da ima ostavštine u Hrvatskoj. Bio sam iznenađen, jer taj slikar rodio se 1804. u Leipzigu, školovao se u čuvenoj akademiji u Dresdenu. Dali smo oglas u novine i između mnogih koji su nam su se javili bilo je sedam obitelji koje imaju dosta skica i slika, akvarela, ulja i slično, a čak je jedan od njih imao Haugkove dnevnike. Haugkova nećakinja udala se za Hrvata, i tako su mnoga njegova djela došla u Hrvatsku. To smo mi otkrili, ovdje u Zagrebu. Naši leksikoni tvrdili su da je Haugk nestao negdje četrdesetih godina 14. st. u Italiji, a mi smo sada na temelju tih djela i dnevnika bili u stanju utvrditi mnoge detalje iz njegova života. Tako je istraživanje o ovom njemačkom slikaru opet povezalo Njemačku s Hrvatskom. Urednici leksikona bili su nam zahvalni, jer sada novo izdanje leksikona mogu nadopuniti točnim podacima. Danas imamo skroman, ali vrlo lijep katalog o njemu.

Sljedeća njemačko-hrvatska veza bila je na području glazbe. Upoznao sam se s jednim skladateljem iz Regensburga, prof. dr. Oskarom Siegmundom. On sada ima osamdeset godina, a sasvim slučajno saznao sam da je naučio hrvatski jezik i preveo na njemački pjesme Dobriše Cesarića i uglazbio ih. Odmah smo organizirali glazbenu večer. Meni je uvijek bilo važno spajati vaše i naše umjetnike. Njemački skladatelj preveo je Dobrišu Cesarića i jedna hrvatska pjevačica te skladbe otpjevala. Bila je to divna večer povezivanja Hrvatske i Njemačke.

Prošle godine izišla je antologija za koju naš Institut nema zasluge, ali je moram spomenuti, a to je antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća. Tu antologiju izdao je poznati njemački slavist prof. dr. Manfred Jaehnichen, zajedno sa Slavkom Mihalićem. To je bio opet jedan lijep primjer uspješne suradnje. Antologiju su zajednički izdale jedna njemačka i jedna hrvatska izdavačka kuća, s hrvatske strane Srećko Lipovčan i Erasmus naklada, a snjemačke strane Alfred Dimersy i Gollenstein-Verlag. Čim je ova antologija bila objavljena, organizirali smo u našem Institutu jedan skup na kojem su se prof. Jaehnichen te predstavnici hrvatskog i njemačkog nakladnika predstavili hrvatskoj javnosti.

Osobito je zanimljiva bila i večer posvećena čuvenoj njemačkoj glumici Tilli Durieux, koja je više od dvadeset godina živjela u Zagrebu, u Hrvatskoj. Prikazali smo pet filmova u kojima je ona nastupila i posvetili smo joj jednu svečanu manifestaciju u našem Institutu.

Spomenut ću još jedno otkriće hrvatsko-njemačkih veza. Naime, ponovno smo otkrili u Hrvatskom povijesnom muzeju jedan skoro nepoznat portret poznatoga njemačkog arhitekta iz sjeverne Njemačke, iz doba baroka, Johanna Conrada Schlauna i još pet portreta članova njegove obitelji.

Da objasnim: Schlaunov drugi sin se oženio Josipom Keglević, a živjeli su tada u dvorcu Bežanec. Pozvali smo jednu stručnjakinju, dr. Angeliku Lorenz iz Zemaljskog muzeja u Münsteru, koja je održala jedno izvrsno predavanje o djelu i životu J. C. Seghanna, arhitektu baroka europejskog značenja.

Godine 1999, kada je bila Goetheova godina, imali smo niz predavanja germanista, po jedno za svako godišnje doba. Doveli smo najpoznatije njemačke germaniste, prof. dr. Dietera Borchmeyera iz Heidelberga, prof. dr. Waltera Hincka iz Koelna, prof. dr. Joerga Drewsa iz Bielefelda, a posljednje predavanje održao je prof. dr. Žmegač. Osobito mi je drago da u Zagrebu imamo germanista europskog ugleda, s kojim Goethe-Institut dugi niz godina sjajno surađuje.

Koji su još važniji projekti ostvareni u Goetheovoj godini?

— Te godine imali smo još više manifestacija. Među ostalim njemački i hrvatski studenti, mladi glumci, izveli su Fausta. U Puli je bila praizvedba, a dan prije Goetheova rođendana, 27. kolovoza 1999, izveli su taj komad s velikim uspjehom u Weimaru. Bila je to velika čast za mlade njemačke i mlade hrvatske glumce.

Kao što vidite, uvijek sam se trudio da surađujem s vašim stručnjacima jer vi u svim područjima imate, mogu to reći bez ikakva laskanja, dobrih stručnjaka, koji razumiju svoj predmet i s kojima smo uvijek lako, uspješno i lijepo surađivali. Čak smo dobili neke prijedloge od njih i, ako smo ih bili kadri ostvariti, prihvaćali smo ih i ostvarivali.

Što biste Hrvatskoj savjetovali u pitanju djelovanja kulturnih centara u inozemstvu?

— Kao što sam rekao, vaša zemlja po mom mišljenju pripada srednjoeuropskom području i imate dobre prilike da to dokažete putem prezentacija. Primjer je spomenuta antologija novije hrvatske poezije.

Evo drugog primjera: Nedavno sam u Rijeci posjetio jednu vrlo zanimljivu izložbu lijepih spomenika vaše glagoljice, koji su ne samo pismo nego i ukras. Ja bih vama savjetovao da i u inozemstvu, u Njemačkoj, npr., organizirate takve izložbe vaših spomenika, koji ondje većinom nisu poznati.

Izlaze li u Njemačkoj neke novine za kulturu poput »Vijenca«?

— Nemamo takvih novina i takvo nešto nedostaje. U Njemačkoj izlazi dosta časopisa, ali novine ne, i to sam uvijek žalio. Ima stručnih časopisa za literaturu, arhitekturu, film i dr., ali nečega što izlazi svaki drugi tjedan u obliku jeftinih novina dostupnih na kioscima, nažalost, nemamo. I u tome bi Nijemci mogli nešto naučiti od vas.

S druge strane, moram braniti njemačko izdavaštvo, jer naše dnevne novine imaju vrlo dobre kulturne priloge i feljtone. »Süddeutsche Zeitung« i »Frankfurter Allgemeine Zeitung« novine su svjetskog ugleda i one imaju svaki dan opširnu rubriku za kulturu, FAZ na trećem, a SZ na drugom mjestu. »Die Welt« ima također dobru kulturnu rubriku, a svake subote vrlo zanimljiv prilog iz književnosti.

Koja su vaša posljednja književna djela i kako pored svih aktivnosti nalazite vremena za pisanje?

— Prošle godine objavio sam kratak roman Ševa na krilima vjetra koji je vrlo teško prevesti. Prvo poglavlje objavio je vaš časopis »Forum«. To poglavlje prevela je Štefica Martić i cijeli prijevod izdat će nakladna kuća Durieux možda još ove jeseni.

Ja kao ravnatelj Goethe-Instituta nemam vremena pisati kratku prozu i romane. Ništa nisam pisao tijekom sedam godina u Hrvatskoj, jer to mi moj posao uopće ne dopušta. Za ostvarivanje mojih književnih djela sam češće uzimao neplaćeni odmor, odlazio u Njemačku i tamo pisao. Ovdje sam dosada samo skupljao ideje i građu i ne znam, hoće li se iz toga razviti jedan novi projekt. Vrlo malo pišem i vrlo polagano.

Koji je vaš novi radni raspored? Na koju dužnost dolazite poslije Zagreba?

— Vratit ću se sada u Njemačku, u Goettingen, opet na neplaćeni odmor za izvjesno vrijeme. I, kao što sam već rekao, nadam se da ću poslije toliko novih utisaka i doživljaja nešto napisati, što bi moglo biti vrijedno da se objavi.

Želio bih dodati u svoje ime i u ime svoje žene, da nas je ovih skoro sedam godine u hrvatskoj u mnogome obogatilo i da ćemo se opet, neslužbeno, vraćati u vašu lijepu zemlju.

Marijana Lisjak