Pulu u ruke filmašima

Pulu u ruke filmašima

Politiku u svakom smislu treba odmaknuti od festivala i prepustiti ga onima koji se bave filmom i sponzorima koji su voljni poduprijeti takvu manifestaciju

S Daliborom Matanićem, mladim hrvatskim filmašem, autorom domaćega kinohita Blagajnica hoće ići na more i predsjednikom Hrvatskog društva filmskih redatelja, razgovarali smo o tek završenu međunarodnom filmskom festivalu u Puli, gdje je bio izbornik europskoga filma, o problemima te prve međunarodne filmske smotre u Areni, kao i o budućnosti festivala u ovakvoj koncepciji.

Domaći su mediji gotovo bez iznimke vrlo negativno popratili Pulski festival, koji se ove godine prvi put predstavio i kao međunarodna filmska smotra. Slažete li se s takvim ocjenama?

— Reakcije novinara podijelio bih u dvije kategorije. U prvoj su novinari koji su objektivno pisali o propustima i lošoj organizaciji jer — budimo iskreni — toga je nažalost bilo i ne možemo se praviti da je sve prošlo u najboljem redu. U drugu kategoriju strpao bih one koji su iz osobnih interesa, frustracija i stvari koje su uobičajene za nas pisali napadački. Festival zbilja nije uspio u organizacijskom i marketinškom smislu, ali čini mi se da su neki a priori imali negativno stajalište pa je festival već u startu dočekan na nož, što je meni jako žao, jer pokazuje da i dalje postoje interesne grupe koje se bore za sebe, a ne za boljitak festivala. Politiku u svakom smislu treba odmaknuti od festivala i prepustiti ga onima koji se bave filmom i sponzorima koji su voljni poduprijeti takvu manifestaciju. Ja kao selektor nisam mogao utjecati na organizaciju festivala, i to mi je žao, jer mislim da sam mogao pomoći. Zato sam za sljedeću godinu postavio nekoliko uvjeta koji se tiču i selekcije i organizacije i marketinga i ukoliko se moji prijedlozi prihvate, vrlo ću rado nastaviti svoj posao na festivalu. U suprotnom morat ću se zahvaliti za suradnji.

Što je po vama bio najveći problem ovogodišnje Pule, odnosno što je potrebno mijenjati za sljedeću godinu?

— Najveći je problem bio nedostatak publike i taj se problem mora sljedeće godine riješiti. U Areni bi trebalo prikazivati isključivo natjecateljski dio programa — domaći i strani film — a sve ostalo bit će posebni programi. Pored toga namjera je da se u sklopu Pule prikazuje i festival međunarodnog studentskog filma, što je vrlo zanimljivo, jer je to najveća kinopublika koja je spremna i za kasnovečernje projekcije, za razliku od lokalnog stanovništva, koje sigurno neće gledati projekcije u dva sata ujutro. To bi trebao biti program europskoga studentskog filma kojim bi se privukli mladi filmaši iz cijele Europe, a pobjednici bi dobivali i novčane nagrade. Osim toga razmišlja se i o filmskoj Euroviziji po ugledu na popularnu glazbenu smotru. Prema nekim kriterijima svaka bi europska država imala svog predstavnika i reakcije nekih ljudi iz Europe na takvu ideju vrlo su dobre. U svakom slučaju, raspored projekcija će se mijenjati, ponovno se vraćaju projekcije za novinare, a termin festivala definitivno se vraća u srpanj, u špicu turističke sezone, s time da će se sljedeće godine izbjeći Svjetsko prvenstvo u nogometu.

Mislite da će vraćanje festivala u špicu sezone utjecati na bolju posjećenost?

— Mislim da je i termin održavanja ove godine utjecao na posjećenost festivala i cjelokupnu apatiju oko njega, jer ljetna sezona još nije bila započela u pravom smislu riječi. Ja bih ipak rekao da filmove u Areni nije gledalo baš tako malo ljudi kako su to mediji prikazali. Arena je golem prostor i, kad film gleda dvije tisuće ljudi, ona se doimlje praznjikavo jer može primiti deset tisuća gledatelja, a dvije tisuće ljudi ne može primiti nijedna kinodvorana u Zagrebu. To je prokletstvo Arene koje će nas uvijek pratiti jer, kad je puna, to djeluje fantastično, a kad je ispunjena trećina, djeluje prazno iako je to lijep broj gledatelja.

Tijekom održavanja festivala često se moglo čuti da Pula i nije mjesto gdje bi se trebao održavati međunarodni filmski festival, već se desetak godina govori o tom da ni festival hrvatskog filma više nema smisla raditi u Areni.

— Moje je mišljenje da se zaključci ne smiju donositi prema ovoj godini, koja je bila eksperimentalna, jer se sve radilo u posljednji čas, i da će sljedeća godina biti prijelomna i pokazati da li ovakva Pula može funkcionirati ili ne. Ako se počne raditi na vrijeme i sve bude na svojem mjestu, mislim da će ta manifestacija uspjeti, a ako opet bude velikih propusta, onda će ljudi koji imaju dobru volju i žele raditi odustati od daljeg angažmana. Na Puli 2002. mora se početi raditi prvoga rujna ove godine, inače sve to skupa nema nikakva smisla. Ove godine u Puli je bilo nekoliko iznimnih europskih filmova, kao što su recimo islandski 101 Reykjavik, norveški Aberdeen, njemački Princeza i ratnik ili švedski Zajedno i strašno mi je bilo žao što ih nije gledalo više ljudi.

Mislite li da ovakva smotra europskoga filma može kvalitetom utjecati i na poboljšanje situacije u domaćoj kinematografiji?

— Siguran sam da može i mora, jer zanatska razina koju ti filmovi imaju nedostaje hrvatskoj kinematografiji. Zafrkavam se s Brankom Ivandom govoreći mu da je on kolektor jer skuplja sve domaće filmove pa ih prikazuje u Puli, a ja sam korektor, jer kvalitetom stranih filmova utječem na svijest domaćih filmaša. Nadam se da će već sljedeće godine strani filmovi u Puli biti tiha kvalitetna sjena domaćim.

Što se pokazalo kao najveći problem u pripremi ovogodišnje Pule?

— Prekratak rok za nabavu filmova. Kao selektor međunarodnoga programa imao sam samo četrdeset dana za selekciju filmova, a to je doista premalo vremena za ozbiljan posao. Drugi je problem bio činjenica da se Pulski festival predstavlja kao 48. po redu, iako prvi međunarodni, pa u Europi nitko nema pojma o njemu. Zato smo izgubili neke zvučnije filmske naslove jer nemamo utjecaja na filmske krugove kakve imaju poznatiji festivali s dugom tradicijom, i to će vjerojatno biti problem u prvim godinama festivala ako ga bude. Mi smo recimo već imali dogovoreno da festival zatvori Moulin Rouge, no onda je Moskovski festival reagirao jer su i oni htjeli prikazati isti film pa nam je 20th Century Fox otkazao dogovor. Najveći problem u Puli bio je nedostatak gostiju izvana koji bi festivalu dali poseban ugođaj i živost, no to je opet bio problem kratkoće vremena za pripremu. Ljudi poput Chabrola koji obožavaju Zagreb i Hrvatsku bili su spremni doći, no poziv morate uručiti mnogo ranije. Poseban su problem agenti koji paze da se njihovi štićenici pojavljuju na zvučnim festivalima, a Pula to u ovom trenutku zasigurno nije. To se može promijeniti: recimo Nizozemac Jan van de Velde koji je dobio nagradu za najbolju režiju za film Curenje došao je u Pulu kako bi osobno primio nagradu.

Jeste li zbog Pule zanemarili vlastitu filmsku karijeru? Spremate li neki novi projekt?

— U rujnu će režirati kratki film od dvadeset minuta, a nadam se da ću do kraja godine uspjeti pokrenuti i snimanje sljedećeg igranog filma. Imam nekoliko projekata u glavi za koje sam napisao scenarije — riječ je o krimiću i o SF-u — no još moram vidjeti koji od njih će biti jednostavnije realizirati, odnosno za koji ću dobiti novac.

O kakvim je projektima riječ?

— Jedan je već u Ministarstvu kulture, film o Slavi Raškaj, no on zahtijeva veći budžet pa mislim da će još morati čekati na realizaciju. Taj projekt zovem hrvatskim Pianom pa sve mora biti organizirano kako treba. Krimić koji sam spomenuo bio bi suvremeni, kontroverzni film koji će vjerojatno odmah zabraniti, jer će prikazati sve ono najcrnje u Zagrebu i Hrvatskoj što se događalo u prošlom desetljeću i što nas je dovelo tu gdje smo danas. Znanstvenofantastični film bio bi nešto za vlastitu dušu i za filmofile, a naslanjao bi se na Tarkovskog.

Stjepan Hundić