Provincijski skandal

Desetkovani orkestar svirao je s razumljivom napetošću, solist je očigledno bio u šoku (kako inače objasniti Obradovićevo permanentno kiksanje i stisnuti ton), a Vjekoslav Šutej, prihvativši u tom kontekstu nezahvalnu ulogu spasitelja, uza svu svoju angažiranost i dobru volju, ipak na kraju koncerta nije postao takvim junakom kakvim su ga brižni gasitelji ovog našeg malog umjetno izazvana, provincijskog skandala, htjeli prikazati

Zagrebačka koncertna sezona 2000/2001. konačno je za nama, a dugo toplo koncertno ljeto započelo je otvaranjem Zagrebačkih ljetnih večeri. U prostoru između kraja sezone i početka ljetnog festivala nije se dogodilo baš mnogo, no ponešto od toga svakako je vrijedno spomena. Zagrebački solisti održali su već tradicionalni, osmi komorni festival između 25. i 30. lipnja. Šaroliki program u četiri koncertne večeri u Dvorištu doma Zagrebačkih solista na Markovu trgu, s djelima raznih epoha pisanih za različite komorne sastave, nije uglavnom ponudio ništa vrijedno posebne pozornosti izuzev trećeg koncerta. Na njemu su izvedena djela Spergera, Protoa, Dore Pejačević, Dubravka Palanovića i Borisa Papandopula. Spergerova Romanca i Gigue Protoa ostavili su dojam nedostatno uvježbanih skladbi, a Palanovićev trio za glasovir, violu i kontrabas jednostavno u ozbiljnom koncertnom programu nije imao što tražiti, jer riječ je o neznalački napisanoj skladbi, bez ikakva smisla za organizaciju.

Treća struja

Ovaj koncert pamtit će se najviše po završnoj kompoziciji programa, Mozaiku za gudački i jazz-kvartet Borisa Papandopula, koja je i kao skladateljsko ostvarenje i kao interpretacija neosporno bila krunom koncertne večeri. Malo je poznato da je Papandopulo u svom skladateljskom opusu, u kojem je tako virtuozno amalgamirao razne stilove i utjecaje, napisao i dvije skladbe u stilu tzv. treće struje (Third Stream) Gunthera Schullera, pravca koji je na specifičan način spajao klasiku i jazz, a bio prilično popularan šezdesetih godina. Papandopulo je u tom smislu napisao spomenuti Mozaik (1963) za konkretnu izvođačku kombinaciju Zagrebačkog gudačkog i Zagrebačkog jazz-kvarteta, a godinu poslije Capriccio za violinu solo i jazz-kvartet. Oba djela bila su u ono vrijeme snimljena i za radio, no u jednoj od režimskih čistki fonoteke tadašnjeg Radio Zagreba vrpce su rashodovane, pa od Papandopulovih rijetkih džezistički koncipiranih skladbi nije ostalo ništa zabilježeno. Tim je pohvalnija ideja ansambla Zagrebačkih solista da maestrov Mozaik nakon podulje stanke predstavi zagrebačkoj glazbenoj javnosti. Mozaik je koncipiran u tri stavka (u srednjem si je Papandopulo, nekako već po običaju, dopustio i lagani folklorni štih, a prvi (Introdukcija), te osobito treći (Blues) odaju maštoviti način kombinacije zvuka gudačkih instrumenata, klavira, vibrafona i bubnjeva, u znalački oblikovanim susretima klasično notno fiksirane svirke i džezističke improvizacije. Ta majstorska Papandopulova skladba, premda nastala prije gotovo četrdeset godina, i danas osvaja svježinom skladateljeve inventivnosti i majstorstvom njegova autorskog rukopisa. Gudački kvartet, u sastavu Anđelko Krpan, Bojan Čičić, violine, Hrvoje Philips, viola, Zlatko Rucner violončelo, dobro se snašao u kombinaciji sa skupinom jazz-glazbenika, u kojoj su svirali uvijek sjajni Igor Lešnik na vibrafonu, pouzdani Mladen Baraković na kontrabasu, Matija Dedić za klavirom, o čijoj se pijanističkoj vještini može samo govoriti sve najbolje, te žestoki Boris Šercer na bubnjevima. Bila je to osvježavajuća izvedba u sklopu prilično anemične kncertne večeri.

Amaterski zborovi

Peto natjecanje amaterskih pjevačkih zborova održano je u HGZ-u 30. lipnja i 1. srpnja u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka. Natjecali su se hrvatski zborovi u kategorijama ženskih, muških i mješovitih sastava. Najveća je konkurencija bila među mješovitim zborovima, od kojih je zasluženo pobijedio Akademski zbor Palma Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Zbor pod ravnanjem Roberta Homena ostavio je snažan dojam efektna, zvukovno homogena, moćna izvođenja u vokalnim skladbama Palestrine, Verdija, Rahmanjinova i mladog Krešimira Saletkovića, čiju je praizvedbu skladbe Cuando corpus morietur publika popratila oduševljenim odobravanjem. Palma se tim nastupom pokazala kao izvrstan mješoviti zbor, s kojim se malo profesionalnih zborova u Hrvatskoj danas može uspoređivati. Uza sve komplimente današnjem sastavu zbora i njegovu dirigentu, valja se ipak prisjetiti važne etape u razvoju zbora, do današnje kvalitete izvođenja, a to je kraće razdoblje djelovanja pod ravnanjem Ankice Gavran, na početku devedesetih.

Prošla subota označila je konačno prijelaz na ljetno koncertno razdoblje, koje će ove godine trajati sve do 28. kolovoza. Predstavljeni program Zagrebačkih ljetnih večeri, koje ove godine slave dvadesetu obljetnicu, nije se baš pokazao u skladu s najavljenim programskim atrakcijama, a još manje u skladu s popriličnom svoticom novca koju su gradske i državne institucije kulture izdvojile za njegovo održavanje. Festival je svečano otvoren koncertom Zagrebačke filharmonije, koji će se više pamtiti po nueobičajenim okolnostima nego po kvaliteti muziciranja Filharmoničara. Sorkočevićeva Četvrta simfonija, Haydnov Koncert ca trubu i orkestar u Es-duru, sa solistom Petrom Obradovićem i Enigma varijacije Edwarda Elgara, program je ne baš standardne koncepcije, koji je posjetiteljima mogao osigurati ugodnu koncertnu večer. Ali, u nas ugode čini se ne može biti, pa se ljetni nastup Zagrebačke filharmonije — uza svu želju da se očajno stanje u orkestru i nagomilani, već mjesecima neriješeni problemi oko imenovanja šefa dirigenta i direktora — skriju od javnosti, prometnuo u otvoreni sukob na relaciji podijeljenog orkestra, uprave, koju personificira sadašnji vršitelj dužnosti Radoslav Pilepić, i aktualnog dirigenta Franka Shipwaya. Nije teško dokučiti što se zapravo događa s Filharmonijom, od koje je, gledajući sine ira et studio, Shipway za proteklih nekoliko mjeseci ipak uspio oformiti nešto discipliniraniji, zvukovno kvalitetniji ansambl od onog koji je preuzeo. Čulo se to u barem za nijansu sabranijoj svirci orkestra, osobito na nekoliko posljednjih koncerata. Tema je to dakako za ozbiljniju analizu.

Ad hoc dirigent

Za koncert Filharmoničara, održan u stvarno nemogućim okolnostima za normalno muziciranje, s dijelom orkestra koji je iz profesionalno posve prihvatljivih razloga odbio nastupiti s ad hoc ubačenim dirigentom (ma tko on bio!) suprotstavljenim drugoj, većoj skupini muzičara, koja je Shipwayu zamjerila nedolazak na generalnu probu i prijetila da neće uopće svirati pod njegovim ravnanjem, čak i ako je on spreman dirigirati (a činilo se da je bio) — za taj se, dakle, koncert može jedino sa žalošću ustvrditi da nije uspio. Desetkovani orkestar svirao je s razumljivom napetošću, solist je očigledno bio u šoku (kako inače objasniti Obradovićevo permanentno kiksanje i stisnuti ton), a Vjekoslav Šutej, prihvativši u tom kontekstu nezahvalnu ulogu spasitelja, uza svu svoju angažiranost i dobru volju, ipak na kraju koncerta nije postao takvim junakom kakvim su ga brižni gasitelji ovog našeg malog umjetno izazvana, provincijskog skandala, htjeli prikazati. Vrlo dobronamjerna zagrebačka koncertna publika, navikla već na sve i sva, ko magare na batine, disciplinirano je slušala, uljudno pljeskala i nakon koncerta raštrkala se po obližnjim kafićima. Čini se da u Zagrebu više ni skandali nisu ono što su nekad bili!