Promjena kuta, poticanje naracije

Promjena kuta, poticanje naracije

Doza nadrealnog u motivima koje je Mančevski instiktivno odabrao slijedi njegovo filmski orijentirano razmišljanje u stvaranju kadra. Prepoznatljivost postiže preciznošću i izborom trenutka okidanja, kao i igrom sjena, a važan element kompozicije čini i rafinirani osjećaj za koloristički intenzitet i kontrasno slaganje boja

Ako ste prošlog četvrtka imali priliku prolaziti Medvedgradskom ulicom, čuli ste koncert makedonske grupe Sentence dok je izvodila session ambijentalne glazbe koji se ugodno uklopio u atmosferu ponovno otkrivena dvorišta skulpture zagrebačke Gliptoteke, prateći isječke filmova Milča Mančevskog. Ovaj koncert makedonske glazbe »prepoznatljiva ritma koji je u krvi«, prema riječima Krunislava Stojanovskog, voditelja programa Mjesec suvremene makedonske umjetnosti u Hrvatskoj ili Mjeseca Sunca (Sunny Moon). Nastala u suradnji makedonskih i hrvatskih kulturnih institucija, ova manifestacija, koja se našla u tragu gotovo tradicionalnog interesa zagrebačke publike za makedonsku umjetničku scenu, započela je još 22. svibnja otvorenjem skupne izložbe Skriveni tekstovi, 2 kustosa + 6 autora (Tome Adžievski, Ljupka Deleva, Hristina Ivanoska, Oliver Musović, Stanko Pavleski i Žaneta Vangeli) u galeriji Proširenih medija, HDLU, kustosa Sonje Abađieve i Nebojše Vilića. Koncert i otvaranje izložbe u Gliptoteci bili su dio njezine završne večeri. Manifestacija je osmišljena kao multimedijalno predstavljanje mlađe i srednje generacije makedonskih umjetnika, pa su se uz likovnu umjetnost mogli pratiti film i glazba te predavanja. Spiritus movens tog zanimljivog projekta, slikar Krunislav Stojanovski, pronašao je »zajedničku nit urbanog, aktualnog karaktera« koja povezuje dvije kulturne sredine, a postoje i planovi da se manifestacja istog karaktera organizira i u Skopju.

Umjetnik dinamična predznaka

Makedonski režiser i fotograf Milčo Mančevski (1959) predstavljen je zagrebačkoj publici serijom fotografija Ulica, nastalih 1998. i 1999. Činjenica da režiser izlaže autorsku fotografiju i nije tako neobična, s obzirom na njegov dosadašnji rad. Široj publici sigurno je poznatiji kao autor filma Prije kiše (1994), koji je nagrađen iste godine Zlatnim lavom na venecijanskom filmskom festivalu, a sljedeće nominiran za nagradu Oscar za najbolji strani film, i muzičkih videa.

Serija fotografija snimljena je u Skopju, New Yorku, Parizu, Kumanovu, kao i na mnogim drugim i mjestima koja odaju autora fotografija kao pripadnika mlađe generacije umjetnika dinamična predznaka. Slike fenomena života na ulici metropola ili anonimnih mjesta Mančevskog prenose vlastiti ritam u simbiozi s određenim magičnim ralizmom, u smislu koji se često veže uz romane Gabriela Gárcie Márqueza. Isto kao što je svaki dobar roman ekvivalent poetske transpozicije stvarnosti, i fotografije Mančevskog zasnivaju se na zbiljskom životu, još i više zbog prirode medija. Bez ulaženja u diskurs o tome da li fotografska slika prikazuje samo ono što jest, ili postoji mogućnost njezine metafizike, zbilja autorovih fotografija različita je od one životne, premda se zasniva na njoj, a ne bismo pogriješili ako kažemo da sliče nečijem snu.

Pravi trenutak okidanja

Doza nadrealnog u motivima koje je Mančevski instiktivno odabrao slijedi njegovo filmski orijentirano razmišljanje u stvaranju kadra. Prepoznatljivost postiže preciznošću i izborom trenutka okidanja, kao i igrom sjena, a važan element kompozicije čini i rafinirani osjećaj za koloristički intenzitet i kontrasno slaganje boja.

Mančevski često, sukladno svom filmskom načinu razmišljanja i stajalištu, mijenja kutove snimanja. Jukstapozicija elemenata različitih stupnjeva realiteta, iako su dio iste zbilje, potiču narativnost. Mančevski vješto koristi mogućnosti medija fotografije u smislu trenutka i stvaranje atmosfere slike, bilo da je riječ o motivu konja u dvorištu ispred kuće, nedjeljnom vjenčanju u Kumanovu ili slučajnim prolaznicima njujorškoga West Boadwaya.

Usporežujući fotografije Milče Mančevskog i njegove filmove, čini se da su ovisni jedni o drugima, te da se nadograđuju.

Iva Brezovečki-Biđin